Djevojačko vijeće HAZU

Kolumne 02. jan 201814:19 > 14:27
Draško Momirski

Hrvatska je tako opet ispala najgluplja.

Prošlog ožujka svijet je obišla slika iz saudijskog grada Buraidaha, gdje je održano zasjedanje Djevojačkog vijeća saudijske pokrajine Al-Qassim. Bio je to po svemu historijski događaj, jer žena u Saudijskoj Arabiji, opće je poznata ta stvar, uživa status dodatne opreme za automobil, njeno je mjesto u saudijskom društvu negdje između deve i mobitela, i odluka pokrajinskih vlasti da dopusti osnivanje nečega takvog kao što je Djevojačko vijeće bila je upravo revolucionarnog značaja.

Al-Qassim, da stvar bude još malo revolucionarnija, najkonzervativnija je od svih trinaest saudijskih provincija, a kad je nešto najkonzervativnije u Saudijskoj Arabiji, najkonzervativnijoj zemlji poznatog svijeta, onda možemo izdaleka naslutiti razmjere senzacije. Ta je pokrajina zavičaj selefijskog pokreta, rodna gruda brojnih saudijskih vjerskih vođa i zvijezda međunarodnog terorizma, pa nije teško zamisliti kakav je užas nešto što se zove Djevojačko vijeće moglo izazvati u konzervativnijem dijela tamošnjeg društva. Koliko god bilo teško zamisliti da je u najkonzervativnijoj pokrajini najkonzervativnije zemlje svijeta uopće moguć gradacijski oblik „konzervativniji“.

Kamo ide ovaj svijet i Saudijska Arabija zajedno s njim? – pitali su se čestiti muževi Al-Qassima prije nego su vidjeli sliku s historijske sjednice u Buraidahu, pa s olakšanjem odahnuli: od dvanaest sudionika i govornika na pozornici, svih dvanaest, naime, bili su bradati i pretili muškarci u dugačkim bijelim kandorama, s tradicionalnim kefijama na glavi. A u sredini, za prijestoljem, i trinaesti: guverner pokrajine Al-Qassim princ Faisal bin Mishal bin Saud osobno, glavom, bradom i kefijom!

„Mi u pokrajini Al-Qassim na žene i djevojke gledamo kao na sestre, i osjećamo odgovornost da im otvorimo nove mogućnosti“, mrtav-ozbiljan rekao je na kraju svog izlaganja princ Faisal.

Slika sa zasjedanja Djevojačkog vijeća bez ijedne jedine djevojke i žene, s trinaest debelih, bradatih muškaraca na pozornici i još nekoliko stotina debelih, bradatih glava u dvorani, obišla je kuglu zemaljsku osam puta i postala viralna senzacija. Cijeli svijet i mi skupa s njim smijali smo se saudijskim borcima za ženska prava – dobro, u redu, za ženske „mogućnosti“ – iako zapravo nije bilo jasno što je točno na toj slici smiješno. Grupa muškaraca što bez ijedne jedine žene među njima odlučuje o „ženskim mogućnostima“?

Ovih dana, ravno – kako je valjda i simbolički red – devet mjeseci nakon historijske sjednice trinaest bradatih članova Djevojačkog vijeća saudijske pokrajine Al-Qassim, svijet je krenula obići jedna upadljivo slična slika, s jednako trinaest jednako mrkih i jednako muških članova nekakvog zajebanog muškog Vijeća, što oko velikog konferencijskog stola jednako svečano potpisuju akt o „mogućnostima“ – žena.

Mada vrlo saudijski, prizor nije bio s te strane svijeta: odavala je to jedina, ljudskom oku gotovo nevidljiva sitna razlika: trinaestorica iz ovoga djevojačkog vijeća nisu bili u arapskim haljinama i kefijama, već u vrlo europskim odijelima i kravatama. Ovo vijeće, naime, nije bilo Djevojačko vijeće neke saudijske ženojebine, već Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je na čelu s dr. Vladimirom Paarom nekidan svečano obznanilo svoju Izjavu o neprihvatljivosti Istambulske konvencije o nasilju nad ženama!
Smješnije, eto, od muškog Djevojačkog vijeća Al-Qassima nije moglo – ničega tu smiješnog odavno više nema – ali može gluplje. Uvijek može gluplje.

Početkom 2017., recimo, svega mjesec-dva prije historijske sjednice u Buraidahu, omanji svjetski skandal izazvala je druga jedna slična, vrlo saudijska fotografija, na kojoj upravo inaugurirani predsjednik SAD-a, ozbiljni i mrki Donald Trump, okružen šestoricom svojih ozbiljnih, mrkih i vrlo muških suradnika svečano potpisuje akt o „mogućnostima“ žena: zabranu financiranja organizacija koje propagiraju pravo na pobačaj. Nije, kako vidimo, saudijsko Djevojačko vijeće bilo prvo, pa neće ni naše biti posljednje. Pa ipak, Republika Hrvatska prva je, posljednja i jedina u svijetu u kojoj dokumente o ženskim i isključivo ženskim „mogućnostima“ mogu donositi i potpisivati vijeća sastavljena isključivo od muškaraca, a da to što su svi do posljednjeg muškarci još uvijek bude manji skandal od onoga tko su i čime se bave.

Nisu, naime – zabrinuti za sodomizaciju i gomorizaciju Domovine kroz zloglasnu protukatoličku rodnu ideologiju – izjavu protiv deklaracije o nasilju nad ženama u Zagrebu potpisali ni politički moćnici ni vjerski fanatici, nisu je potpisali ni muški ministri Vlade na čelu s premijerom, ni muški članovi nekakvog Djevojačkog vijeća Biskupske konferencije, već najugledniji muževi hrvatske znanstvene zajednice, pače sve članovi nacionalne Akademije. Još pačije, članovi njenog Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo. Najpačije, svaki do posljednjeg duboko upućen u ženska i rodna pitanja.

Ima tako u slavnome Djevojačkom vijeću HAZU i jedan inženjer šumarstva, i jedan doktor elektrotehnike, i jedan operni dirigent, i jedan arhitekt, i jedan fizičar, i jedan povjesničar, i jedan književni kritičar, i jedan književni teoretičar, i jedan filolog, i jedan indolog, i jedan geolog, i jedan neurolog. Da je barem, eto, ginekolog, ali nije: Izjavu protiv Konvencije Vijeća Europe o nasilju nad ženama potpisuje tako trinaest vrlih hrvatskih muževa iz najrazličitijih znanstvenih područja, sviju zapravo osim onih koji imaju ikakve veze s pitanjima ženskih prava i nasilja nad ženama.

I koje u njihovoj veličanstvenoj saudijskoj muškosti za pitanja ženskih prava i nasilja nad ženama kvalificira jedino činjenica da se čak četvorica na neki način bave jezikom.

Sasvim prigodno, najmudriji i najumniji hrvatski glavići svoju su svečanu izjavu protiv Istambulske konvencije o nasilju nad ženama potpisali na marginama Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, točno na dan kad je u Zagrebu – na zajedničkoj tematskoj sjednici gradskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova, Odbora za nacionalne manjine i Gradske koordinacije za ljudska prava, s temom „Femicid: situacija u Republici Hrvatskoj“ – iznesen zastrašujući podatak da je u 2016. u našoj zemlji ubijeno dvadeset žena, najviše u posljednjih sedam godina. I da je saldo uprave prevaljene 2017., hvala na pitanju, po prilici isti.

Hrvatska je tako opet ispala najgluplja. Kad kod nas institucija predsjednika države poziva samo na djelomičnu ratifikaciju konvencije protiv nasilja nad ženama, ona je i sama žena; kad se kod nas djevojačka vijeća zaista i sastave od žena, one same traže zabranu pobačaja. Konačno, kad kod nas u ženskim pitanjima arbitrira autoritet muške glave, niti je to kao u Americi muški autoritet politike, niti je kao u Saudijskoj Arabiji muški autoritet religije: samo u Hrvatskoj testosteronski autoritet što arbitrira u ženskim pitanjima jest autoritet – znanosti.

Ona trinaestorica u Saudijskoj Arabiji, jebiga, barem nisu akademici i doktori nauka, već zatucana patrijarhalna plemenska aristokracija, i bilo kakvo Djevojačko vijeće, pa makar i muško, za tamošnju je ultrakonzervativnu kulturu – dobro, i meni je smiješno, ali tako zaista jest – lijep jedan revolucionarni korak naprijed. I ako itko ima pravo na nadmoćan podsmijeh – a zdravo je tome se smijati – sigurno ga nema tisućljetna europska kultura koja ne samo da muška djevojačka vijeća sastavlja od najviđenijih znanstvenika, nego ih još sastavlja s ciljem prevencije borbe protiv nasilja nad ženama, znanstveno legitimirajući lijep kontrarevolucionarni korak unazad.

„Mi u Republici Hrvatskoj“, rekao bi na kraju svog izlaganja šejh dr. Vladimir Paar, predsjednik Djevojačkog vijeća Al-Quruatije, „na muškarce i mladiće gledamo kao na braću, i osjećamo odgovornost da im otvorimo nove mogućnosti.“