Dvadeset je godina prošlo otkad se Gradimir Gojer kandidirao za hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Osvojenih 114.000 glasova u HDZ-u – čiji je kandidat Ante Jelavić dobio 190.000 glasova – primljeno je s neskrivenim podsmjehom.

Jer, Gojera se i nije razumijevalo kao ozbiljnog konkurenta kandidatu „stranke povijesne zadaće“. Čitatelj će se sjetiti da je sav arsenal HDZ-ovskih podvala, uvreda i psina bio usmjeren prema Krešimiru Zubaku koji je, unatoč svemu, osvojio respektabilnih 41.000 glasova.

Rijetki su tada ozbiljno govorili i pisali o nadolazećem fenomenu prema kojemu hrvatskog člana predsjedništva „bira netko drugi“. Ovaj plitki eufemizam HDZ-ovci koriste u nedostatku hrabrosti da javno kažu ono o čemu arlauču po birtijama: biraju ga muslimani! Ne Bošnjaci, već upravo – muslimani. Zanimljivo, nitko od nezadovoljnika ne spominje priličan broj srpskih glasova koji u Federaciji nemaju svojega kandidata. Oni su, prije nego Bošnjaci, presudni u izboru nehadezeovskog člana troglave institucije. Međutim, nitko od stranačkih junoša, niti ijedan od podrepaša iz HNS-a, ne usudi se uprijeti prstom u Srbe, barem dok se ne konzultiraju s neskrivenim patronom Miloradom Dodikom.

Ne pali više Hrvatski TV kanal, izlizao se

I evo, dvadeset godina poslije, nakon što su potrošili top teme koje bi efikasno razjarile biračku masu, čelni ljudi HDZ-a ozbiljno su se uhvatili problema izbora člana Predsjedništva BiH. Ne pali više Hrvatski TV kanal, izlizao se. Amaterski pokušaji s nekim (polu)privatnim televizijskim projektima otvorili su oči i najzadrtijem zagovorniku „televizije na rvackom jeziku“, brzo se pokazalo da je to preskupa igračka bez koje se, svejedno, može narodu utjerati strah u kosti.

Prohujala su vremena kada se puk egzaltirao jednakopravnošću, ravnopravnošću, životom „svoj na svome“… I sve to garnirano sumnjivim kobasicama i točenim pivom, s lošim pjevačima u pozadini. Valja se, dakle, dohvatiti Izbornog zakona. Valja upregnuti i predsjednicu Hrvatske koja, istini za volju, i nema nekog ozbiljnijeg posla pa ponavlja ono čega se prije nje sjetio čak i Božo Ljubić.

Ništa od toga nebi trebalo da je ovo iole uređena država, da se narodi u njoj barem malo razumiju, cijene, poštuju i uvažavaju. Možda bi umjesto naroda bilo primjerenije podcrtati njihove političke vođe, ali moramo priznati da smo blizu granice totalne kontaminacije mržnjom i netolerancijom čitavih naroda. U takvoj situaciji teško je očekivati da će Bošnjački političari podržati HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona. Tom stavu ide u prilog i razmišljanje Muhameda Filipovića, bošnjačkog filozofa, diplomata, mislioca, povjesničara, kronologa. I novinskog kolumnista. On, naime,smatra da je Čovićeva nakana veoma prozirna i da se jasno vidi da iza nje stoji namjera apsolutne entitetizacije Federacije Bosne i Hercegovine. Iako to nebi trebao biti neki veliki problem jer je Federacija ionako sastavljena od tko zna koliko entiteta. Svako oveće guvno ima bespogovornu samovlast, svoje ministre, guvernere, finance, gubernatore… Stoga, nebi se trebalo plašiti novoga – svakako pravednijeg – Izbornog zakona.

HDZ-u je, uostalom kao i svima drugima, veoma bitno imati člana Predsjedništva. Ali ne zbog efikasnijeg funkcioniranja države, ne zbog predstavljanja iste u svijetu, ne zbog zbližavanja s ostalim narodima. Osnovni motiv osvajanja vlasti materijalne je prirode, ukruhljivanje odanog stranačkog kadra imperativ je svakog izbornog pobjednika. Nerijetko, funkcija člana Predsjedništva BiH služi za svjesno srozavanje ugleda vlastite države, poluge vlasti koriste se kao klipovi, kao kočnice svakom, pa i najmanjem, napretku. Prononsirani kriminalci, ražalovana vojna lica, aveti privatizacije, kumovi, rođaci, dilberi…, svi su dio dugačkog popisa kojeg pozicionirani političari moraju poštovati.

”Koliko god dobije Gojer i slični, mi moremo duplo više listića ubaciti za svoga kandidata”

Kada bi, nekim slučajem, Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću makar malo stalo do države Bosne i Hercegovine, dogovor oko Izbornog rezultata postigao bi se za jedan dan. Dovoljan bi bio minimum povjerenja i isto toliko zdrave logike. Ali, do toga ne može doći jer su džepovi skupocjenih odijela puni, jal oraha, jal figa, jal… ne znam čega nevaljaloga.

U slučaju (sasvim izvjesnog) neprihvaćanja Čovićevog prijedloga, on ima na raspolaganju veoma efikasan instrument bojkota izbora. Dakako, svi trabanti iz HNS-a bi ga podržali, pokorno i uz silnu galamu. Teško je vjerovati da bi se neka hrvatska stranka usudila solirati. Nekad bi HSP sigurno bio „crna ovca“, ali je Čović dohakao i Ćani Primorcu, pacificirao ga i učinio poniznim saborskim zecom. Međutim, Čovićevo iskustvo s Visokim predstavnicima prilično je traumatično, naročito ono s Ashdownom iz 2005. Bojkot nosi i rizik suspenzije, rizik upotrebe tzv. bonskih ovlasti.

Prije dvadeset godina upozorio sam Vranu, vrlog predsjednika lokalnog Izbornog povjerenstva, na Gojera i slične pojave u budućnosti. Otpirio me je k'o maslačak uvjerenjem da „koliko god dobije Gojer i slični, mi moremo duplo više listića ubaciti za svoga kandidata“. U to vrijeme to je, zaista, bilo tako.

Ali, Vrane, malo su se stvari uozbiljile, postoje kakve-takve kontrole. Nije više do tebe. Nije čak ni do Čovića. Sve konce ove teške, prljave igre, ove rovovske bitke, ovog valjanja po krležijanskom blatu, drži, vjerovao ili ne Vrane, Željko Komšić! On će biti hrvatski član Predsjedništva. Izabrat će ga federalni Srbi!

Ako se Čović i Izetbegović ne dogovore. A, uvijek kad im je bio dur-guzici, ekspresno su se dogovarali. Hoće li i ovaj put?

Autor kolumne je predsjednik Skupštine Društva novinara BiH.