Religije i ratovi – čvrst je to savez, star koliko i čovječanstvo. Povijest ljudskoga roda karakteriziraju ratovi, a stanja mira samo su epizode u toj konstantnoj ljudskoj nesposobnosti da se konačno nauči humanosti, ili humanosti kao konačnosti; mir je predah, relativno kratkotrajan zamor poslije kojeg se ponovo kreće u pohode destrukcije.

Taj konstantni odnos religija i ratova znači da čovječanstvo oduvijek živi u svojevrsnom paradoksu jer je vjera/vjerovanje suštinski nespojivo s vojevanjem – onim agresijskim koje treba razlikovati od nužno odbrambenog. U svakoj vjeri, Bog je – suštinski, a to znači teološki nefalsificirano – nezamisliv kao ubica drugih, drukčijih ljudi/naroda: On nije podstrekač na pustošenje i zločine već na međusobno upoznavanje, ali zadržava pravo Sebi da On sudi u onome eshatološkom Času koji se i naziva Sudnjim danom. Predlažem krajnje ozbiljno svakome ko je ubio ili je zlostavljao nekoga zato što jest Drugi ili Drukčiji, pa je uživao u svome činu (možda se osjećao čak misionarski!) – predlažem mu, dakle, neka pokuša djelovati i rezonirati sasvim suprotno: neka ga /za/voli i dobro mu čini baš zato što jest Drugi i Drukčiji pa će tako, sigurno, steći iskustvo potpuno novog kvaliteta – osjetit će plimu blaženstva, potpun smiraj umjesto sažižuće jarosti kakvu donosi agresivnost. Ovo prvo iskustvo je božansko, a drugo je đavolje.

No, uprkos tome, religija i politika su oduvijek u svojevrsnom paktu, tačnije – sveštenstvo i političari (čast izuzecima upravo zato što su izuzeci!) u pravilu stupaju u savez radi obostranog realiziranja moći i utjecaja, čak više nego bogatstva, pa u tome savezništvu obje strane čine veliko, fundamentalno nasilje. Umjesto da se bavim povijesnom analizom toga savezništva (ovo nije prilika za to), molim čitaoca da tokom moga izlaganja uvijek ima u vidu – kao najgrublju ilustraciju – odnos vjerskih zajednica i politike/političara na prostoru koji smo donedavno nazivali Jugoslavijom, pa tako i u današnjoj BiH.

Vjerske zajednice, odnosno njihove najviše institucije (dakle, i sveštenstvo, naravno) smatraju samo sebe pozvanima da tumače vjeru u svim aspektima, a onda – u skladu s tim – određuju pripadnike drugih vjera ne samo kao drukčije nego kao antagone, kao stalnu potencijalnu prijetnju; zatim se tako postavljaju i oni drugi jer su suočeni s podozrivošću, antagonizmom, prijetnjom i sl. Pri tome, na našim prostorima imamo specifičnu, rekao bih i dodatno negativiziranu situaciju – da su religije poistovjećene s narodima (većinski) pa se vjerske institucije smatraju pozvanima da „štiteći“ i „afirmirajući“ svoju vjeru „štite“ i „afirmiraju“ svoju naciju. To je prvi nivo fundamentalnog institucionalnog krivotvorenja jer je svaka vjera, suštinski, nadnacionalna, ili internacionalna. Zato smo imali situacije pri dramatičnom raspadu Jugoslavije da su neke vjerske zajednice/sveštenstvo podsticale sakralno-nacionalnim autoritetom na pustošenja i ubijanja drugih, da su vojnike i pljačkaške horde otpremali u zločinačke podvige svojim vjerskim blagoslovima, dakle kao vrhovni autoriteti.

U takvim uslovima – kada se poistovjećuju nacija i religija i sljedstveno tome se drukčiji markira kao antagon i potencijalno opasan – tada stupa na scenu, u taj prostor sudbinskog i destrukcijskog krivotvorenja, politika koja sebe smatra pozvanom da „afirmira“ i „štiti“ svoj narod i njegovu vjeru, što u ovdašnjim povijesnim i aktualnim okolnostima obavezno podrazumijeva – nažalost, to dokazuje stvarnost – antagonizam prema drugima, sve do najdramatičnijih sukoba. Time su ulazi u novu fazu krivotvorenja koje je dramatično, tragičko upravo sa stanovišta vjere, a to ću predstaviti u formi narednog krokija.

Politika i vjera su značajno različite, odnosno one su nekompatibilne u važnim, u temeljnim postavkama. Navest ću samo neke, jer ovaj problem zahtijeva cijelu studiju. Prije toga, naglašavam da su na prostorima bivše Jugoslavije u vrlo snažnoj sprezi religija i politika, preciznije rečeno – vjerske institucije i političari. Ovo upozorenje je nužno imati na umu.

 Religija pripada sferi univerzalnog i vječnog, Uzvišenog; ona se „bavi“ najvišim i stabilnim vrijednostima. Politika se bavi – ma kako pretenciozna bila – partikularnim i privremenim, gotovo trenutnim; nepouzdana je jer njen najviši interes su pragma i profitiranje zarad čije realizacije nužno mijenja pozicije, orijentacije, preferencije… Politika je vještina laviranja; vjera je privrženost trajno stabilnim vrijednostima i načelima kao dragocijenostima. Zato bi bilo normalno stanje stvari da se politike orijentiraju u skladu s tom stabilnošću, da njima vjera bude stalan i pouzdan korektiv jer predstavlja stabilan i uzvišen duhovni, etički kodeks, ili sistem. Drugim riječima, jasno je da autentična, stabilna vjera, odnosno njene institucije i kler, ne smije dopustiti sebi da bude upotrijebljena, da bude infrastruktura bilo koje političke partije ili lidera; vjerska zajednica/institucija nužno je nadpartijska. Tako bi trebalo biti, ali tako nije. U našoj stvarnosti je oduvijek jak savez sveštenstva i političara, odnosno religije i politike, tako da je, u našim okolnostima, moguće govoriti o čudovišnoj inverziji: o (štetnoj) politizaciji religije i istovremeno o (također štetnoj) sakralizaciji politike. Takav odnos daje poražavajuće rezultate kojima ću poentirati ovo izlaganje.

Gotovo je nemoguće čuti da sveštenici u vjerskim prostorima, ili u javnosti općenito, kritiziraju, ili – ne daj Bože! – anatemiziraju političare za koje se zna da hrle u bogomolje, a istovremeno se zna da su posvećeni mitu, korupciji, nepotizmu – svemu onome što vjera osuđuje. Sveštenici to ne rade jer nemaju vjerničke snage i dosljednosti da se zamjeraju onima od kojih i oni sami crpe moć i razne druge vrste pogodnosti. Političari, sa svoje strane, svojom „pobožnošću“ i navodnom zaštitom vjere svoga naroda, pružaju i samim vjerskim institucijama određeni autoritet pred narodom, ili barem pred njegovim dijelovima koji se smatraju značajnim. To je dvostrana razmjena energije koja je u samoj biti negativna, jer i jedni i drugi zloupotrebljavaju, prodaju svoju vjeru; pretvorili su je u trgovinu koja je i mizerna i bogohulna sa stanovišta vjerskih principa. Naime, kakav je vjernik i kakva je molitva bilo kojeg sveštenstva koje ne osuđuje djelovanje političara kada je ono duboko u sukobu s vjerom?!

To znači da je takvo sveštenstvo u lažnom autoritetu, da je licemjerno u odnosu na vlastitu vjeru i Boga, odnosno vjerovanje. Istovremeno, političari koji koriste vjerolomnost sveštenstva i formalno se drže obredoslovlja, kao poze, iako se u političkim aktivnostima bave svim i svačim što je u sukobu s vjerom – takvi su također licemjeri najvišega reda. A obje strane se predstavljaju liderima! Mjereno ljudskim kriterijima – a Bog najbolje zna! – bogohulni su i jedni i drugi (naravno, čast izuzecima, ponovo) utoliko više što to čine svjesno i radi relativno kratkoročnih interesa. Religija mora biti iznad toga. Vjerske institucije moraju biti nadpartijske. No, pošto je ovdje riječ o sprezi koja je svojevrsna opaka bolest, na obje strane, negativna energija toga savezništva je ogromna.

Na taj način se već odavde prilazi Dverima Pakla.

Esad Duraković jedan je od vodećih bosanskih intelektualaca, orijentalista i akademik.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.