Povijest je prepuna tih blistavih društveno-civilizacijskih uzleta i potom sunovrata utoliko dramatičnijih ukoliko su prethodni uzleti bili moćniji i blistaviji. Iza toga ostaju samo imena, tragovi velikih kultura i nametnuta pouka koja se povijesno ipak uporno ignorira.

Opće mjesto u povijesti jeste da je raspadanje najsnažnijih imperija (insistiram na riječi snaga), carevina, moćnih društava općenito počinjalo – gotovo sudbinski i neumitno – onda kada su u njima počinjale djelovati sile dezintegracije, raznih formi fragmentacije utemeljenih uglavnom na žudnji za moći, dakle faktori fatalne fragmentacije koji – po svojoj prirodi, ili logikom svoga djelovanja u odnosu na smisao i snagu Cjelovitosti – vode u konflikte s tom Cjelovitošću, kao i u međusobne konflikte. Negativno djelovanje spoljašnjih faktora u pravilu je samo iskorištavanje unutrašnjih nepovoljnih okolnosti.

Povijest je prepuna tih blistavih društveno-civilizacijskih uzleta i potom sunovrata utoliko dramatičnijih ukoliko su prethodni uzleti bili moćniji i blistaviji. Iza toga ostaju samo imena, tragovi velikih kultura i nametnuta pouka koja se povijesno ipak uporno ignorira. 

Bosna je kao zemlja, kao društvo (ako se može tako reći), i najzad kao država, neka vrsta čuda u toj zakonitosti: veoma dugo postoji kao kraljevina/država, kao z/Zemlja (to je moćniji faktor od pojma država), ali i kao društvo čije zajedništvo kao vrijednost i naročito naprezanje za tim zajedništvom nisu uništeni u potpunosti ni danas, uprkos višestrukoj agresiji spolja i ravnodušnosti tzv. međunarodne zajednice koja uporno i samo birokratski verbalizira svoju navodnu brigu za budućnost BiH, dok u samoj biti stvari odmaže joj takvim svojim eminentno birokratskim odnosom.

BiH je posljednju četvrt vijeka izložena strašnim silama dezintegracije – od spoljašnje i unutrašnje agresije do udruženog zločinačkog poduhvata i genocida – ali još uvijek, vjerujem, za nju ima nade ukoliko se neki važni i suštinski djelotvorni subjekti u njoj osvijeste upravo u onome smislu u kome sam govorio o inerciji i pogubnosti fragmentacije. Pogledajmo samo ovlaš kakvo je trenutno stanje u tom pogledu.

Društvo i država fragmentirani su po kriterijima etničkih isključivosti i ekskluziviteta a to više od svega izjeda društvo i državu, osujećuje prosperitetnu budućnost svima, dok međunarodna zajednica posmatra sve to s „pažnjom“ političkog idiotizma. Nepodnošljiv je broj kantona, ministarstava i ministara, a svaki od njih je država za sebe. Dva su entiteta u njoj tako usitnjenoj, a ulažu se silni napori da se stvori i treći – opet etnički! U tim etnijama – tragično zarobljenim u pogubne nacionalizme koji su uvijek najteža vrsta bolesti i koji imaju vlastitu inerciju ka sve gorem i konfliktnijem stanju, do raspada – ima bezbroj političkih partija koje su, opet prema neminovnoj logici partijskog partikularizma, međusobno više u konfliktima nego u blagotvornim koalicijama… Itd. i tsl. Ne znam da li u svijetu postoji manja zemlja s tako dugovjekom tradicijom državnosti, ali s toliko faktora fragmentacije, konfliktnosti, a da je ona istovremeno protektorat nekog moćnog subjekta (ovdje: EU) koji naprosto odbija da pozitivno djeluje već samo verbalizira svoj navodni pozitivni kurs… Pa ipak – ta zelja još uvijek opstaje. Kada ne bih izložio opasnosti da povrijedim osjećanja i intelekt čitalaca, rekao bih da je to čudo. Ali – u čuda se ne treba uzdati: čuda su – ako uopće zaista postoje – hirovita i nepouzdana; ona mogu biti proizvod povijesnog magnovenja; nužno je djelovati.

BiH je danas, čini se, na prekretnici na kojoj bi njeni politički i društveni faktori morali zaustaviti tu negativnu inerciju fragmentacije, jer samo tako mogu spasiti državu, ali i sebe same u njoj. Daljnje kretanje u ovom smjeru je suicidno.

Bošnjački politički subjekt danas se intenzivirano fragmentira. Partije s većinskim bošnjačkim članstvom uglavnom su u međusobnom konfliktu, ne uviđajući da upravo time daju doprinos umorstvu vlastite države. Do sada najmoćnija pretežno bošnjačka politička partija ušla je u fazu također pogubne dezintegracije, ili fragmentacije. To njeno fragmentiranje vrlo je opasno po državu upravo u ovome povijesnom kontekstu! Naročit problem je u tome što u toj partiji vjeruju da je ovaj proces pozitivan – kao neka vrsta „čišćenja“, ali budući da sve ima puni smisao i efekt samo u kontekstu, tako bi bilo ispravno i ovu fazu fragmentiranja ove stranke tretirati kao opći negativni trend u zemlji. Odlučujuće je važno u ovakvim odsudnim prilikama pogledati istini u oči.

Nasuprot svemu tome svjedočimo – barem na prvi pogled – nekoj vrsti stasanja svijesti onih subjekata koji se predstavljaju kao ljevica, građanska opcija i sl. Na osnovu sadašnjih njihovih aktivnosti, očito je da su shvatili suštinski „mehanizam“ za spašavanje države i društva, a to je zaustavljanje daljnje fragmentacije i preokretanje političke akcije u suprotnom smjeru: integrativno, partnerski. Čini se da je do njihove političke svijesti odnekud „dopuzala“ žudnja građanstva za preokretom. Možda. (Pr tome ne treba zanemariti činjenicu da je ne tako davno ovdje socijaldemokarcija prokockala povijesnu šansu i izgubila je povjerenje birača koje valja iznova osvajati.) Ovih dana je u BiH zaglušujuće na političkoj sceni to artikuliranje jedinstva lijevih i tzv. građanskih politički snaga. Ta činjenica ima dva temeljna značenja i manifestacije. Prvo, kao što rekoh, ona svjedoči o tome da narasta svijest o nužnosti zaustavljanja daljnje fragmentacije kao o jedinoj šansi za spašavanje države. Drugo, upravo ovo naprezanje za (patriotskim) jedinstvom odvija se tako da ima i povremeno dramatične, obeshrabrujuće epizode, što znači da dezintegrativne sile još nisu prevladane. Za to je nužno, apsolutno, prevladati individualne sujete i partikularizam partijskih političkih interesa. Ukoliko u tome ne uspiju, to znači da i nisu politički zreli i da nemaju šanse.

Šta je u svemu tome mjera jedinstva, njegov motiv, garancija… Odgovor je jednostavan ma koliko to moglo zvučati paradoksalno: sačuvati državu.

Sve što osujećuje taj imperativ odmah je prepoznatljivo kao faktor dezintegracije i fragmentiranja. I obrnuto: sve što je u prilog tome imperativu treba biti nadređeno svakom drugom interesu.

To je, zapravo, jednostavan način prepoznavanja svake političke orijentacije kao valjane ili nevaljane. Taj kontekst državotvornosti je mjera svake političke akcije. Nasuprot tome – partikularizam i fragmentacija kojima je BiH tako dugo i prijeteće izložena pogubne su izvan svake sumnje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.