„Mislim da postoji vrlo jaka podzemna organizacija koja radi na uništenju Hrvatske, koja je stvorena od starih članova Komunističke partije. Oni stalno kompromitiraju i podmeću“, tih je nježnih devedesetih upozoravao znameniti hrvatski pjesnik

„Na svakom koraku u dnevnom životu nailazimo na pojave nesavjesnog i neodgovornog ponašanja, i ne bih se usudio tvrditi da nije riječ o hotimičnim podvalama, koje će netko možda nazvati diverzijom, netko sabotažom, a u svakom slučaju specijalnim ratom protiv Hrvatske. Organizacija zagrebačkog tramvajskog prometa možda je najuvjerljiviji primjer za ovo što vam kažem.“

Kad netko s više slobodnog vremena i dobre volje od mene jednom bude pisao debelu povijest hrvatske nacionalne paranoje, važna će, prijelomna točka u toj povijesti biti uznemirujuće otkriće o antihrvatskoj sabotaži zagrebačkih prometnih inženjera. Nije, naime, podmukli specijalni rat protiv Hrvatske u organizaciji zagrebačkog tramvajskog prometa prepoznao neki anonimni komentator s društvenih mreža, ili kakav dokoni umirovljeni admiral s glavoboljom: pažljivom analizom tramvajskih linija i voznog reda do zaključka o diverziji došao je ni manje ni više nego ugledni hrvatski znanstvenik Dubravko Jelčić, redovni član slavne Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

I to još 1996., davno prije društvenih mreža, punu godinu dana prije nego što će i sam dr. Franjo Tuđman na redovnom sastanku s predstavnicima hrvatskih medija na Brijunima obznaniti kako „postoji strategija objedinjavanja starih metoda psihološkog rata u informacijskom ratovanju“, pa uzdignutim kažiprstom upozoriti prestravljene hrvatske urednike kako je „danas u svijetu na ovaj ili onaj način umreženo dva milijuna računala“, vizionarski predvidjevši Facebook, Twitter, Instagram i ostala oruđa specijalnog psihološko-informacijskog rata protiv mlade hrvatske države.

Bilo je, naravno, i prije Jelčića ljudi koji su taj specijalni psihološki rat nepogrešivo prepoznavali tamo gdje ga građanin s manje slobodnog vremena i dobre volje ne bi prepoznao sve da preda nj iskoči četa niških specijalaca i bečkih psihoanalitičara pod židovskim jarmulkama sa zvijezdom petokrakom, sve s isukanim masonskim šestarima vičući „Živeo specijalni psihološki rat protiv Hrvatske!“.

Na primjer? „Mislim da postoji vrlo jaka podzemna organizacija koja radi na uništenju Hrvatske, koja je stvorena od starih članova Komunističke partije. Oni stalno kompromitiraju i podmeću“, tih je nježnih devedesetih upozoravao znameniti hrvatski pjesnik Zlatko Tomičić: „Na primjer, meni u medijima znaju iskriviti ime, pa me predstavljaju kao Željka Tomičića ili Tomljanovića.“ Kompromitiranje i podmetanje iskrivljavanjem imena hrvatskih domoljuba bila je jedna od omiljenijih metoda podzemne Partije – vjerojatno najpoznatiji primjer bio je onaj stravični slučaj kad je u jednim tiražnim dnevnim novinama objavljeno da je „umro Gojko Šupak“ – ali ne i jedina.
Među osobito svirepe metode ubrajaju se energetske blokade mentalnih sistema: „Vojska postavlja na istaknute političke pozicije ljude slabijih energija, kako bi mogla uspješnije vladati planetom. Van de Broek, Mitterand, lord Carrington i slični stalno se nekuda kreću, a nikada ništa ne naprave. Tvrdim da vojska posjeduje fenomenalno razvijenu tehnologiju i da pomoću izvjesnih zračenja vrši blokadu takvih mentalnih sistema“, ustvrdio je još 1993. jedan od veterana Domovinskog specijalnog rata, Darko Pišek: „Na primjer, jedan dan me zaboli koljeno, otekne bez ikakvog razloga, drugi dan se slično dogodi mom sinu, a on je posve zdrav! Takvih primjera ima bezbroj.“

Pa ipak, najpodmukliji psihološki rat vodio se na području urbanizma i arhitekture. Legendarna i nepravedno zaboravljena Maja Freundlich u Vjesniku je tih dana otkrila kako su „Srbi u pravilu dobivali stanove na križanjima važnih ulica, s dobrim pregledom okolice i, po mogućnosti, strateški smještenim balkonom“, a davno ugašeni tjednik Panorama upozoravao je da, „ako i nije sve upereno na destabilizaciju, u najmanju je ruku upereno da prkosi hrvatskoj državi“: „O tome govori i jedna nova zgrada u Aveniji Vukovar“, pisala je Panorama, „novogradnja u blizini Trešnjevačkog trga koja je tako obojena da podsjeća na srpsku zastavu.“
Hoću reći, bilo je toga i prije, od primjera da čestitom Hrvatu katoliku, „na primjer, u medijima iskrive ime“, do primjera kad mu, „na primjer, koljeno otekne bez ikakvog razloga“, „takvih primjera ima bezbroj“, specijalni su urbanističko-komunalni rat protiv Hrvatske u regulaciji prometa, raspoređivanju balkona i novogradnjama u bojama srpske trobojke prepoznavali i novinari i pjesnici i radnji ljudi i građani, ali tek otkrićem „najuvjerljivijeg primjera“ – organizacije zagrebačkog tramvajskog prometa, raskrinkane od strane jednog pravog pravcatog hrvatskog akademika – specijalni rat protiv Hrvatske dobio je znanstvenu potvrdu.

To tek za slučaj pitate li se za što je točno akademik Jelčić prošle godine dobio nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“. I zašto su branitelji iz Vodica prije nekoliko dana u novoj organizaciji automobilskog prometa u centru mjesta – u malom cvjetnom nasadu na raskršću kraj stare Općine, „svega dvadesetak metara od spomenika šesnaestorici vodičkih branitelja“ – nepogrešivo u begonijama posađenima u obliku cvijeta prepoznali „mrsku zvijezdu petokraku, simbol agresorske vojske protiv koje su se borili“, pa kamionom pregazili i preorali nesretne begonije.

O da, mrska crvena zvijezda petokraka nije bila niti crvena, već narančaste boje, od narančastih begonija, niti je bila zvijezda petokraka, već cvijet sa pet latica, simbol Turističke zajednice Vodica. Kako da nije. Kao što – samo prvi od stotinu „najuvjerljivijih primjera“ što mi padaju na pamet – ni ona crna zastava s lubanjom i prekriženim kostima, što je prije godinu-dvije na Dan domovinske zahvalnosti osvanula na kući jednog švicarskog državljanina na otoku Viru, nije bila četnički barjak, već sinovljeva dječja gusarska zastava iz Pirata s Kariba, kupljena malome na štandu u Zadru.

Kao što, shvatili ste, crvena i plava na onoj novogradnji u Aveniji Vukovar nisu boje srpske trobojke, već, štajaznam, boje Barcelone, ako već ne i same hrvatske zastave. Kako da nisu. Kao što stanovi u Aveniji Vukovar i ostalim strateškim mjestima u hrvatskim gradovima nisu imali balkone da Srbi s njih snajperima organiziraju promet, već da na njima suše veš, piju kafu i rešavaju ukrštene reči. Kao što nije to vrlo jaka podzemna komunistička organizacija što hrvatskim pjesnicima i ministrima u medijima iskrivljuje imena, nego obični lapsus ili tipfeler, i kao što ta mračna organizacija hrvatskim muževima ne vrši blokadu mentalnih sistema, nego im koljena oteknu bez ikakvog razloga.

Na svakom koraku u dnevnom životu nailazimo na takve pojave, i mnogi se stručnjak ne bi usudio tvrditi da nije riječ o ozbiljnom poremećaju, koje će netko možda paranojom, netko paranoidnom šizofrenijom, u svakom slučaju snažnim osjećajem proganjanja.
A od osjećaja proganjanja, kako znamo, nema dubljeg i snažnijeg domoljubnog osjećaja.

Možda još samo bol u otečenom koljenu.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.