Sudeći po totalno jalovim rezultatima preko nekoliko sastanaka bh. partijskih čelnika i čelnica u jednoj, pa drugoj prijateljskoj ambasadi, te u OHR-u i obratno, šanse za predizborni kopernikanski obrat u ovoj prelijepoj zemlji su sve udaljenije, a oktobar 2018. nam je sve bliži.

Riječ je o novom udruženom valungu domaćih čimbenika i međunarodnih supervizora post-daytonske BiH u nastojanjima za nužne promjene ekstravagantnog Izbornog zakona BiH.

Uistinu, dotični zakon jeste Državni neprijatelj broj jedan jer perpetuira status quo idealan za političku klasu, ali neumoljivo katastrofalan za zemlju i njene građane svih boja. Da se ovdje ne zamaramo sa folklornim detaljima poput decenijskog izbornog posta u gradu Mostaru, naduravanjem ko-je-stariji-gradjansko-jaje-ili-konstitutivna-kokoš, bagatelisanjem odluka Ustavnog suda, Suda za ljudska prava u Strasbourgu, flagrantnim izbornim krađama, izborni fajront zakovan sa jednim jedinim (!?) krugom glasanja na svekolikim, vampirskim nivoima vlasti itd. Prema svježim udarnim vijestima, ostaje da se pouzdamo u dragog Boga, plus u još jedno ‘mišljenje’ Venecijanske komisije… 

Ma budimo realni, u širokim narodnim masama uzduž i poprijeko BiH, ali i ostatka Jugolenda, nikad nije bila snažnija nostalgija za onim nedemokratskim vremenima ‘jednoumlja’. U to ime, vratimo se nakratko u Stockholm gdje se rečeni diplomatski zadatak (1982-1986) potpisnika onog i ovog teksta uglavnom podudario sa onim što danas mnogi sasvim utemeljeno nazivaju zlatnim dobom ustanut-pa-pomenut Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH) u sklopu bivše SFR Jugoslavije.

Evo nekoliko impozantnih činjenica iz tog doba, za svaki slučaj. Maršal Josip Broz Tito nas je bio netom napustio (na jučerašnji dan, RIP 1980), uz amanet cijelom dunjaluku (dakle, planeti Zemlji) u vidu kredibilne aplikacije Sarajeva za status grada-domaćina Zimskih olimpijskih igara (1984). I bi tako, kandidatura & izbor Sarajeva su potvrđeni na sastanku međunarodnog Olimpijskog komiteta 18. maja 1978. u glavnom grčkom gradu Ateni.

Riječi su siromašne da opišu ljepotu, štimung i osjećanje nepatvorene SREĆE koji su Sarajke i Sarajlije tada podijelile sa bivšom braćom i sestrama od Triglava do Đevđelije, skupa sa istim čudom ‘začaranim’ gostima XIV Zimskih olimpijskih igara.

Zato, neka je vječita slava i hvala drugu Titu koji je i legalno i legitimno, u svojstvu inokosnog Predsjednika onolike SFRJ, odobrio olimpijsku aplikaciju Sarajeva. Kaj je je, koliko god njegov lik i djelo danas bili pod istoriskom lupom i neka su, ovo mu niko ne može oduzeti.

Niti Sarajlijama, ali ni notornim prodošlicama u ovoj bh. prijestonici – ljutim Krajišnicima, mudrim Hercegovcima plus nevjerovatnim Gačanima, te konstruktivnim Sandžaklijama i dr. Jer Maršal je, vođen legendarnim instinktom državnika, prepoznao da je Rajvosa na redu kao univerzalno dobitna kombinacija, nakon prve (ljetne) Olimpijade održane ikada u jednoj socijalističkoj zemlji (Moskva 1980). Drugim riječima, bila je to ‘jedan-kroz-jedan’ zaslužena kruna SVEGA uistinu nebeskog i ništa manje zemaljskog u onoj BiH kao soc-realističkoj reinkarnaciji hoćeš-nećeš Atene iz doba Periclesa, koliko god to dežurnim zavidljivcima i polusvijetu zvučalo nevjerovatno ali istinito, do boli.

Da ne bude zabune, sve što je SRBiH tada željela, to je imala. Pođimo po svetom redu veličina, od muzike i sporta. Od neprikosnovene regionalne prijestonice pop-rock scene sa Indexima, pa Bijelim Dugmetom itd., potom čudesne balkanske Pepeljuge u vidu sarajevske ‘Bosne’ na tronu euro-košarke, te FK Sarajeva ponovo šampiona ex-Jugoslavije 1984/85, nakon dvadeset posnih godina!

Idemo dalje.

U posmatranom periodu, BiH je bila koliko domaćin toliko i rasadnik epohalnih kulturnih dogadjaja na regionalnoji i široj europskoj sceni. Istina, istorijski preludij je započeo još 1969. otvaranjem kultnog SKC ‘Skenderija’ sa ben-hurovskim spektaklom, svjetskom premijerom filma Veljka Bulajića ‘Bitka na Neretvi’, da bi bio nastavljen sa, malo je reći, veličanstvenom izložbom ‘Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas’ (1971).

Ovo sve je nešto kasnije nadovjereno urbi et orbi filmskim trofejima u Kanu, Berlinu, Veneciji…, zahvaljujući onovremeno sarajevskom reditelju, Emiru Kusturici u, nažalost, danas i ubuduće neponovljivom (amalgamskom) tandemu sa scenaristom, maestrom Abdulahom Sidranom.

Matematički paralelno u vremenu i prostoru, iskovan je više nego zaslužen imidž SRBiH kao izvoznika know-how bivše SFRJ putem mega-projekata realiziranih od strane bh. preduzeća -tehnoloških, energetskih i građevinskih kolosa – Energoinvest, UNIS, Šipad, Vatrostalna, Hidrogradnja, Vranica, Krivaja,Agrokomerc itd. Bivša SFRJ a sa njom SRBiH u prvom safu (redu, ešalonu) svojevremeno je bila uredno uvažavan vanjsko-politički i ekonomski partner ne samo unutar Pokreta nesvrstanih zemalja (PNZ) gdje je dominirala u svakom pogledu.

Naprimjer, imala je u ta doba ozbiljan udio u saradnji SFRJ sa jednom Švedskom na razvoju sofisticiranih ‘Bofors’ sistema za upravljanjem vatrom modernih tenkova, tzv. džepnih podmornica, plus svašta nešto. Inače, firme iz SRBiH bile su glasoviti odlikaši-nosioci najznačajnijih projekata tzv. namjenske industrije pod supervizijom čuvenog SDPR-a, nadležnog u dotičnoj oblasti na saveznom nivou za saradnju sa globalno renomiranim strateškim partnerima u Skandinaviji, kao i u ostatku svijeta.

To je bila naša kuća, živjeli smo tu. Nažalost, nekad bilo sad se spominjalo. Vidjeli smo kako je Socijalistička Republika BiH procvjetala zahvaljujući punoj sinergiji tada istinskih lidera – pomenimo ovdje samo nezaobilazne drugove: Emerika, Branka i Hamdiju – sa bh. građanima svih konstitutivnih boja, uključivo Ostali. Koji su od Daytona, a unatoč Strasbourgu, danas objektivno ‘niža bića’ u Demokratskoj Multikulturnoj Hiljadugodišnjoj Cjelovitoj Našoj.

Uz ove, još niže je rangirana ogromna većina onih koji se ‘nisu snašli’. Naravno, minus spretni uhljebi i uhljebuše koji plivaju u svim post-daytonskim varijantama glumeći ljutu opoziciju ili su ušuškani unutar NGO pudlica koje neumorno plešu i poskakuju u ritmu zadatih partitura raznoraznih sponzora iz bližeg ili daljeg okruženja.

Ali nećemo ovdje o Trećem Balkanskom ratu u kojem je BiH platila ceh krvavog raspada SFRJ kao najveća žrtva udruženog zločinačkog i nadasve pljačkaškog poduhvata. Niti o festivalu hipokrizije tzv. međunarodne zajednice glede slow-motion davljenja i opsade olimpijskog Sarajeva, najduže u modernoj istoriji. Ne berite brigu.

O tome je već bilo riječi u Den Haagu, Evropskom Parlamentu, Vijeću Evrope i drugdje, a biće još u mnogim drugim prigodama – do kraja svijeta i vijeka, sa ili bez ruskog veta u Vijeću sigurnosti UN. Isto vrijedi za šlampavi zahtjev za reviziju tužbe BiH u ‘12 i pet’ kontra SRJ pred Medjunarodnim sudom pravde (ICJ).

Naravno, rečeni ruski veto, kao i priča o bezobraznom magistraru Medjunarodnog suda pravde u Den Haagu koji ‘ne skače i mrzi Bosnu’ poslužili su isključivo za prizemnu domaću potrošnju tamo i ovdje. Osim što su – ali samo na trenutak i o svom trošku pred Bogom i ljudima – pojeftinile Zločin i ponizili Žrtvu.

Zato, radije učinimo konstruktivan napor i pogledajmo kako to rade drugi narodi i zemlje-odlikaši u potrazi za smislom ovozemaljskog života.

Za njih geografija nije baksuzluk ili alibi, već motiv.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.