Nedavna posjeta turskog predsjednika Erdogana Sarajevu otvorila je izvjesne dileme veoma važne za BiH. Prije nego što ukažem na te dileme, osjećam potrebu – kako bih preduprijedio nesporazume – da istaknem kako cijenim činjenicu da je Turska velika zemlja i velika nacija; ona je to bila u prošlosti a i danas je. Stoga zaslužuje najviše poštovanje.

U sladu s tim, posjeta Predsjednika jedne velike nacije i države po sebi je pozitivna. Međutim, u okviru te posjete zbilo se nešto što je izvodi iz uobičajenih državničkih posjeta: održan je veliki skup/miting u dvorani Zetra, događaj koji je cijeloj posjeti – načelno poželjnoj u standardnim okvirima i protokolima – dao posebnu dimenziju. Ta dimenzija istaknuta je domaćim, bosanskohercegovačkim kontekstom, ali i međunarodnim.

Mitingom u Zetri „ustupljen“ je suverenitet jedne države za političko agitiranje druge države i njenih državljana. Tako nešto, koliko mi je poznato, sasvim je neuobičajeno u svijetu politike jer se upravo radi o značajnom reduciranju vlastitog suvereniteta. No, u ovom slučaju problem je izuzetno kompleksan zato što je kontekst u BiH takav da se ona upravo nalazi pod vrlo upitnim suverenitetom, da se bori za njega i da ga još uvijek nije sasvim osvojila jer Predsjednik entiteta RS (približno polovina države) snažno i uporno podriva suverenitet BiH, kao i Čovićev HDZ koji je marljivi izvođač radova HDZ R Hrvatske. Bilo je u najmanju ruku nepotrebno da se tako višestruko ugroženi suverenitet BiH dodatno ugrožava u Zetri.

Koje su očigledne i dugoročne štete od takvog mitinga?

Prije svega, time se legitimiziraju Vučićevi upadi u BiH (u Banjaluku), upadi zlonamjernih ruskih parlamentaraca, prečesto vršljanje po BiH najviših političkih dužnosnika HDZ Hrvatske i sl. Drugim riječima, bošnjačka politika ovim pristaje na praksu kojom se narušava suverenitet BiH, odnosno osujećuje se njegovo dovršavanje. Sada bošnjački političari nemaju pravo – a upravo ono je zaista dragocjeno – da barem osude te komšijsko/susjedske i općenito inozemne atake na suverenitet BiH. Nakon ovoga, izgubljeno je pravo da se makar osudi dolazak bilo kojeg stranog državnika u BiH zato da bi za vlastite izbore (u drugoj zemlji!) agitirao na mitinzima. Čovićeva i Dodikova destrukcijska opcija ovim je dobila snažan argument za svoje aktualne i buduće akcije u BiH. Šokantno je da bošnjački političari nisu svjesni i svega toga. Ili možda jesu?

Ovdje valja podvući još jednu poantu da bi se bolje uočili efekti mitinga u Zetri. Naime, stalno ističem pojam KONTEKST zato što je on u BiH ekstremno složen, što je ona veoma ranjiva, s neizvjesnom budućnošću svoga suvereniteta. Nije isto kada Predsjednik Turske održi predizborni miting u BiH i, na primjer, u Njemačkoj. Krajnji efekti su potpuno različiti s obzirom na složenost različitih konteksta.
U prijateljske namjere Turske prema BiH, kao i u obrnutom smjeru, a što sam istaknuo na početku izlaganja, ne treba sumnjati, ali je potrebno više razumijevanja za složenost situacije u BiH.

Uz sve navedeno, kontekst se usložnjava povijesnim vezama Bosne u Turske. Od tih veza ne treba zazirati – one su gotove povijesne činjenice – ali u ekstremnom jačanju islamofobije u svijetu „muslimanski aspekt“ ispoljen na mitingu u Zetri istaknut je u kontekstu u kome je rat devedesetih imao dominantno vjerska obilježja, a ostavio ih je i danas u bh. društvu upravo dominantnim pošto su i danas na vladajućim pozicijama one političke strukture koje su vodile rat i kojega ni sada ne smatraju završenim budući da im Dayton – kojim je samo zamrznuto zatečeno stanje – daje snažnog osnova za to.

Na sličan način Dodik se identificira s pravoslavnom Rusijom, kao i Čović i njegovi mentori s katoličanstvom, a to su usmjerenja koja djeluju kao moćne centrifugalne sile u zemlji. Zato je miting u Zetri dobrodošao politikama koje personificiraju visoko pozicionirani političari u BiH. Bosanskohercegovačke patriote morali bi uvijek imati na umu da je vjerama, naravno, dopušteno nesmetano ispoljavanje, ali da je nužno odvajati ga od državničke strategije, ili strategija, upravo zato što je bezrezervno poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog u državom smislu fatalno za opstanak ovako složene države. U Zetri je bilo mnogo plimnih emocija, proročkih izjava i sl. Za emocije valja imati razumijevanja, ali još više valja znati da im nije mjesto u državnim poslovima: nužna državnička pragma ne ide podruku s plimnim emocijama.

Na kraju – još nešto o kontekstu. Predsjednici Putin i Erdogan postali su dobri partneri. I neka su. To je dobro i to je njihova razložna pragmatičnost. Problem, je, međutim, u tome što bi jedan dio njihove pragmatičnosti mogao se odnositi na podjelu njihova utjecaja u BiH: Erdoganov prevelik utjecaj na Izetbegovića podgrijavanjem vjerskih emocija kao „identitarnog faktora“; utjecaj Putina na Dodika istim mehanizmima „identitarnosti“.

To je onda podavanje centrifugalnim silama; to je bosanski put u sudbinu Sirije.

Zaprepašćujuće je kako bošnjački politički protagonisti ne uspijevaju uvidjeti da Bošnjacima nema opstanka bez cijelog okvira BiH. Takav okvir i oni sami mogu uništiti, ali ga sami ne mogu sačuvati. Zato treba – na nivou državničkih poslova – da favoriziraju ustavni patriotizam svih naroda i svih vjernika, beskompromisno se zalagati za suverenitet cijele BiH i za prepuštanje vjere – uz puni respekt – individuama i vjerskim zajednicama koje bi i same, radi općeg pa i svoga dobra, najzad morale se odreći servilnosti političkim strukturama.

Miting u Zetri ponovo je odgodio stasanje svijesti o ovim sudbinskim problemima.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.