Kroz maglu se sjećam prvih izbora na kojima sam glasao. Sjećam se da mi je majka ispeglala najnoviju košulju i ispratila me kada sam krenuo na glasalište, kao nekada kada me je svakodnevno ispraćala u školu.

Majka kao majka, a to mi je ionako bilo prvi mjesec punoljetstva i sjećam se dok sam odmicao od kuće da sam začuo njen glas “ne zaboravi glasati za naše”.

Bila je to druga ili treća postratna godina i dobro sam znao koji su naši, a koji njihovi. Na tri-četiri poveća bijela lista našao sam tipove koji se zovu Alija, Sulejman, Edhem….i iksirao kvadratiće pored njih. Od tada pa do danas mislim da sam među rijetkim ljudima koji su izlazili na svake izbore u ovoj napaćenoj državi. Bili opšti ili lokalni, svejedno. Za naše i dalje glasam jer takav nam je izborni zakon, pa i ne mogu glasati za “njihove”. Ustvari jednom jesam, ali su se Hrvati kasnije naljutili jer im ja biram predsjedavajućeg, a kad malo bolje razmisliš, i u pravu su.

Vjerujem da samo oni ljudi koji imaju neke fajde od stranke stalno glasaju za istu stranku, ali ja nemam fajde ni od jedne, pa šaram. Kaže mati da budem pametan i da se ne pravim budala kada glasam, ali vjerujem da nas većina isto tako šara jer svremenom je postalo svejedno za koga ćeš glasati. Za običnog čovjeka glasanje na izborima i nema neku svrhu. Nekad se pred izbore moglo ušićariti i do 100 kaemova u kešu i radno mjesto sa redovnom platom, ali svremenom se to počelo spuštati na pakete sa makaronima i šećerom, pa par vreća brašna, pa majica, pa ceker, pa olovka, pa upaljač… Na kraju ništa nije ostalo vrijedno da čovjeka može natjerati da izadje na biračko mjesto. Strašno. Otkako su mrtvi počeli da glasaju, mi živi skapavamo od gladi, a nekada se baš pristojno moglo zaraditi od jedne stranke.

Danas je dovoljno da glavni baja uzme mikrofon u ruke i kaže narodu da se na njega sprema invazija i narod, šta će? Bezbeli da će glasati za njega. Jer će im on obećati sigurnost, obećat će im bezbroj radnih mjesta, veće plate, penzije, a narod će svršavati od sreće i za vikend, jednom u godini, izvoditi raznoraznu fameliju koju su davno strpali u Dom penzionera kako bi glasali za njihovog spasioca i baju koji će im ostvariti tisućljetni san, a na kraju krajeva, većina njih će od baje dobiti šipak. I to je ona najveća šteta.

Narod nije svjestan da za jedan svoj glas na izborima mogu dobiti pakete i pakete makarona, a ovako zbog straha kojeg im usade u glavu, neće dobiti ništa. Narodu je važno samo da ne puca, a face u foteljama dobiju sve! Ljetovanje na Majorki, zimovanje na Alpama, nove felge na limuzini, par dupeuvlakača kojih nikada ne može zafaliti, vilu na Dedinju, doktorat u Zagrebu, vikendicu na Poljinama Hillsu i zato su zarad pobjede na izborima spremni sve da učine. A i ko ne bi?

Do ovih opštih izbora ostalo je još nešto više od mjesec dana i Milorad Dodik je već dobio izbore u Republici Srpskoj onaj dan kada je povukao izvještaj o Srebrenici i sada može danonoćno da pjeva; ‘ustaj mala, veži kera…’, a ako osjeti da bi ga neko od sirote srpske opozicije mogao da ugrozi, izvući će vjerovatno nekog asa iz rukava kojeg u ovoj sirotoj zemlji ionako ne fali. Makaroni, sitni šećer, brašno, kahva… Ako to ne upali uvijek može poigrati na veću kartu kao što je Kosovo, napad na Srpsku, migranti… i raja će početi da se pali, žari.

Otkako su Bošnjaci skontali da nije baš pametno Hrvatima birati predsjedavajućeg, Dragan Čović i nema protivnika što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovog kandidata. Dok je kod bošnjačkog pučanstva stanje haotično. Bakira više nema i iza njega je ostalo hrpa nekih kandidata za Predsjedništvo koji iza sebe imaju medijske kuće, kliničke centre, tabloide, a zauzvrat njihov program je toliko siromašan da svojim glasačima ne nude ništa, čak ni upaljač sa logom stranke. Tako da nemam pojma za koga da glasam, a svi su naši.

I sad, čekam šta će se prvo desiti, hoće li mi neko prije ponuditi makarone ili će me neko prepasti otcjepljenjem Srpske ili Herceg Bosne? 

Na što prvo nasjednem vjerovatno ću da glasam za to. Ako ništa, barem ću na glasčkom mjestu vidjeti djeda, nisam ga vidio ima dvadest godina otkako je preminuo.

Nekada sjednem na hladan pločnik, zapalim cigaretu i razmišljam o ovim narodima. Vjekovima su jedni pored drugih i jedni bez drugih ne mogu, koliko god da se trudili da mogu. Kad im se ratuje imaju jedni druge, kad im se veseli imaju jedni druge, kad im treba utjerati strah u kosti i odnijeti pobjedu na izborima, imaju jedni druge i niko im nije potreban. I kad svi od njih izvlače po neku korist zašto i običan čovjek ne bi od njih ušićario par makarona?

To je Balkan, to je Bosna.

Nedžis Halilović je Twitteraš poznatiji pod nadimkom Bosanski bukvalista.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.