Narodi u BiH su već tridesetak godina u grčevitoj odbrani svaki svoga nacionalnog identiteta i samodovoljnosti koje im ugrožavaju drugi narodi. Posmatrano s tog stanovišta u kome narodi sve ovo vrijeme iscrpljuju svoje najveće potencijale, stanje izgleda približno ovako.

Rezultati borbe za odbranu i punu afirmaciju nacionalnog/nacionalnih identiteta očigledno su „impresivni“. Čitave oblasti su promijenile nacionalnu strukturu zato da bi se u ime i zarad optimalne afirmacije nacionalnog identiteta etnički očistile od drugih nacionalnih entiteta koji, kao Drugi, onečišćuju prostor i predstavljaju stalnu prijetnju našem nacionalnom entitetu i identitetu. (Neka oprosti čitalac što ovako često ponavljam riječi nacionalni identitet i nacionalni entitet, ali – ovdje su već duže od četvrt vijeka te kategorije apsolutno najvažnije.) U skladu s tim, danas u BiH ima mnogo nenastanjenog prostora, ali je i taj prostor usrećen: bolje je da je i takav nego da ga nastanjuju oni koji već samim svojim postojanjem tu pored nas, ili – ne daj Bože s nama! – ugrožavaju naš identitet. Državne granice su u tom pogledu, i s obzirom na te uzvišene ciljeve, čista besmislica, one su smetnja: zato je bilo opravdano napasti BiH i sa Istoka i sa Zapada, pa i s Juga – da bi se očistili i razgraničili prostori nacionalnih korpusa. U stvarnosti, drugi nacionalni entiteti služe za to da bismo mogli njima, kao nekom vrste hrane, toviti vlastiti nacionalni entitet i identitet. Sasvim konsekventno, to znači – i u takvoj realnosti pokorno živimo – da smo nacionalno osviješteni, predani afirmaciji nacionalnog identiteta srazmjerno našoj sposobnosti da satiremo, pa i da zatiremo druge identitete kao prijetnju vlastitome. Tako je afirmiranje nacionalnog identiteta uspješno stasalo u nacionalizam koji mi, ovdje i sada, ne smatramo manjkavošću već ga u našim okolnostima smatramo vrlinom. Krajnji pozitivni rezultati su sljedeći:

* Uspješno je u BiH afirmirana konstitutivnost naroda, do apsolutne nepovredivosti. Stoga je, razložno, osuđena ideja građanske države, jer građani naprosto nisu sposobni tako uspješno i beskompromisno raditi za spasonosnu, za sudbinski važnu ideju nacionalnog identiteta. S toga aspekta, ideja o nacionalnoj državi je naprosto idiotska.

* Svi koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda potpuno su nevažni s aspekta nužne tronacionalne konstitutivnosti. Štaviše, takav naš odnos prema nekonstitutivnima također je argument u afirmiranju identiteta tri dominantne nacije: sve je dopušteno u odnosu prema njima, i prema građanima, zarad afirmiranja nacionalnog identiteta.

* Pošto su se tako separirali (Čović je još djelomično frustriran u tom pogledu, ali on još uvijek gaji nadu, uz snažnu podršku iz Hrvatske), narodi mogu zaista biti sretni jer su očišćeni, nacionalno su maksimalno osviješteni, samosvojni i samodovoljni. Stoga – kako se može neko usuditi da osporava pravo narodima da slave nacionalne heroje koji su ih doveli u to uzvišeno stanje nacionaliteta?!

* Narodi su najzad sretni, makar i u vlastitome siromaštvu i bijedi, jer – egzistencijalno blagostanje je nevažno ukoliko je i to cijena afirmiranja nacionalnog identiteta. Naše bogatstvo i sreća su u tome što samo

separirani, odmaknuti od drugih kao prijetnje, i to smo samodovoljni, ali isto tako uživamo i u tome što su Drugi i siromašni i nesretni: i to hrani naš osjećaj nacionalne samobitnosti, pa i supremacije. Nije presudno važna razvijenost bilo koje vrste (privredna i dr.), nevažna je zapuštenost velikih privrednih potencijala, nevažan je čak i odliv mladih makar oni bili naša djeca i zalog budućnosti: sve su to žrtve nužne za trijumf nacionalnog identiteta i samodovoljnosti. Taj osjećaj trijumfa i nužnosti valja stalno podgrijavati kako narodi ne bi posumnjali u kurs kojim idemo tako dugo i uspješno te da ne bi otkazali poslušnost svojim dalekovidim političkim elitama. U predizborno doba, potrebno je to podgrijavanje uvesti u višu temperaturu – kao snažnu manifestaciju razvijene svijesti o nacionalnom identitetu.

II

Prethodno izlaganje je slika totalne i masovne pervertiranosti u BiH koja se usavršava, ponavljam, već tridesetak godina u domenu politike, pravosuđa, kulture, humanosti – svih vrijednosti na kojima počivaju normalna i prosperitetna društva. U normalnom poretku vrijednosti, stvari bi morale izgledati ovako.

Ne treba zaboravljati ratna pustošenja i zločine – u najmanju ruku zato da se ne bi ponavljali. Međutim, ne može se više dopustiti da takva prošlost tako snažno upravlja našom sadašnjicom koju živimo u bijedi, u kolektivnoj psihozi i neizvjesnosti, u iluziji o usrećenosti nacionalnim identitetom. Taj identitet jest vrijednost, ali njegovo zdravo njegovanje ne mora ići na štetu drugih jer time ide i na vlastitu štetu. Krajnji je čas da birači – kao LJUDI, ne kao nacionalisti jer su nacionalisti ozbiljno deformirana ljudska vrsta – shvate da oni i njihovi potomci bivaju unesrećeni u svojoj zemlji koja ima goleme potencijale, te da to nije u koliziji s nacionalnim identitetom. Treba da se nađu zajednički pragmatični interesi te da se okrenu jedni prema drugima i da – NA ISTOME TLU – grade zajedničku prosperitetnu budućnost. Potpuno je iracionalno misliti kako je to u koliziji s afirmacijom nacionalnog identiteta. Morali bi shvatiti da upravo oni prema kojima se postavljaju kao prema svojim elitama zloupotrebljavaju ih već duže od četvrt vijeka: elitama je sve bolje a biračima kao ljudima je sve gore. Morali bi shvatiti, kao trezveni ljudi, da ih elite drže u mamurluku nacionalizma devedesetih i da ih zlostavljaju tako dugo i bezočno.

Svi smo mi – kao individue, kao nacionalne zajednice i društvo – obilježeni i svojom prošlošću, neumitno i relativno snažno. Međutim, mi smo ipak subjekti (na svim spomenutim nivoima), osviješteni i naprosto normalni onoliko koliko uspijevamo oduprijeti se tome da prošlost – pa još tako tragičnu – produžavamo unedogled. Prošlost ne možemo, i ne moramo, obrisati, ali je pogrešno vječno se grijati na njenome žaru, kao što žele političke elite. To je retrogradnost koja sve vodi u bijedu. Glasači inače vrlo često, naročito u BiH, glasaju za prošlost koja je produžena u sadašnjost. Vrijeme je da se, bez amnezije, glasa TREZVENO, bez mamurluka, ZA BUDUĆNOST – za one za koje čvrsto vjerujete da imaju snage da sve narode – zapravo, sve građane – povedu u prosperitetnu i dostojanstvenu budućnost. Pošto smo svi na zajedničkom tlu, snažno i mnogostruko povezani, valja znati da zajedno, u zajedničkoj zemlji možemo kreirati budućnost mnogo sretniju i uspješniju od ove. Ne zaboravljajući prošlost, treba naći minimum zajedničkog interesa za uspješnu budućnost.

„Predozirani“ nacionalni identitet preobražava se u nacionalizam, a nacionalizam je mefistofelsko unesrećenje i vlastite nacije.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.