Početak rata u Bosni i Hercegovini sam dočekao kao učenik sedmog razreda osnovne škole i kao i svi klinci iz razreda u svojoj sam sobi već imao postere Dražena Petrovića, Darka Pančeva, Roberta Prosinečkog....

Sjećam se da sam skakao od sreće kada je beogradska Crvena Zvezda te godine u Bariju podigla pehar šampiona Evrope u fudbalu ili bi plakao kada bi zagrebačka Cibona negdje izgubila u košarci ili SP 1990 u Italiji kada se Piksi poigravao sa nemoćnim Špancima i bio sam srećan kao i svaki Jugosloven, ali ta sreća je na žalost, kratko trajala. Preko noći se sve promijenilo.

Masovne demonstracije za mir, barikade po putevima, avioni paraju nebo…. Oni koji su do jučer bili naši ustvari to nisu bili i sve ono što sam do jučer učio, sanjao, živio, ništa više nije važilo. Sjećam se kad sam jednom pitao oca;

– Babo, je li Vlade Divac naš?
– Nije, sine.
– A Dražen Petrović, je li on naš?
– Nije ni on.
– Pa, ko je naš?
– Sejo Bukva, sine.

Poštujući sve što je Sejo Bukva postigao u svojoj karijeri i ne minizirajući ni jedan dan njegove karijere, ali teško da se itko tada ni u Jugoslaviji, ni u Evropi mogao mjeriti sa Draženom i Divcem, a oni nisu moji. Ah, kakva gorka istina za klinca koji tek počinje živjeti. I onda jedne večeri kada su odrasli u mojoj obitelji smrtno ozbiljnih faca gledali Dnevnik i užasne slike kuća u plamenu, uplakanih žena i naoružanih vojnika na barikadama, ugledam njega kako onim svojim toplim glasom poziva na mir, na suživot, da narod ostavi oružje, da se krv ne proljeva i kao da mi dan danas u glavi stoji ta njegova slika, zumirana na teveu i ispod koje povelikim crvenim štampanim slovima piše; nadbiskup Vinko Puljić.

Sjećam se da su stariji govorili ‘zašto se on ne kandiduje za predsjednika države?’ Sad bi odmah za njega glasao!’. I radosnih lica sipali sve moguće komplimente na tog krhkog tipa sa smiješnim naočarima, a vidjeti radosno lice u to vrijeme je bio izuzetak. Kasnije je već djavo odnio šalu i svi smo se izgubili u užasnom vihoru rata. Odrastajući, shvatio sam da sam musliman, kasnije Bošnjak, ovi drugi su bili Srbi, oni treći Hrvati, ali uprkos svemu tome ja sam i dalje živio u uvjerenju da su Divac i Dražen zaista moji i da mi ih niko nikada ne može oteti jer ono što dijete u ranom djetinjstvu upije poput spužve više se ne može iscijediti.

Ostane u njemu.

Cijeli rat sam proveo u Tuzli. Ustvari cijeli život. Danas ni ne posjedujem pasoš. Nemam ništa osim ovih par dunuma njive, dvije ruke i prijatelje sa kojim sam od malenih nogu preživljavao. Neko je par mojih prijatelja prozvao Hrvatima, neko Srbima, za mene su rekli da sam Bošnjak, a nama to nikada nije bilo bitno. Pravili smo šege na račun toga, zezali se, smijali… Uobičajena tuzlanska raja.

I danas, 26 godina od početka onog užasnog vremena i dalje nas je većina tu. Neki su otišli za boljim životom, ali se uvijek vrate. Preživljavamo, ali se i dalje zezamo, smijemo. I ovi moji jarani što za njih kažu da su Hrvati i ovi drugovi što ih nazivaju Srbima i ja, koji sam Bošnjak. I svemu se tome smijemo kada nam nekada pomenu da se razlikujemo jer uvijek nam je najvažnije bilo biti čovjek, ne biti šupak, pa sve ostalo. Nekada smo se u ratu znali zabezeknuto pogledati kada dodđ vijest da je neko selo istrijebljeno od drugih samo zbog toga što se drugačije zovu i drugačije Bogu mole i pomislimo potiho, da li smo mi u redu? Pa pogledaj nas, on Srbin, ovaj Hrvat, onaj Bošnjak i sjedimo mirno? Cijeli rat smo sjedili mirno. Dok je svuda sijevalo, grmilo… mi smo sjedili mirno. Jesmo li mi u redu? I onda se nastavimo smijati jer besmisleno je i pomisliti da bi jedni drugima mogli nešto tako uraditi.

Postoje neke stvari koje čovjeka, htio on ili ne htio, uvijek vrate u prošlost. Onako, izbiju iznenada iza ugla uhvate te za ruku i bez pitanja te odvedu tamo odakle uporno bježiš. Čovjeku je u biću da se bori za promjenu ako mu je loše, zato valjda i postoje izbori, zato valjda i glasa. Normalno, glasam i ja, glasaju i moji jarani, mada ni ja ni oni više i ne očekujemo neku promjenu. Dovedeni smo do zida ludila i to je to. Ne može biti bolje, imamo to što imamo i to je život. Zarad toga smo se rodili i zarad toga živimo. Zacementirani na dnu anketa po bilo kakvom napretku u Evropi tapkamo u mjestu dok nam blagi povjetarac prolazi kroz već sijede kose i stvara nam dojam da se krećemo.

Mada znamo da nas laže, ali nam lijepo. I neki dan ponovo nakon toliko godina začuh onaj umiljati glas na televizoru. Onaj glas koji me početkom devedesetih donekle uvjerio da još uvijek ima nade da su Divac i Dražen moji i da ih nisam izgubio. Bio je to Vinko! Danas je kardinal Vinko Puljić i danas me nazvao nacistom! Mene?! Jer sam prije svega kao građanin Federacije BiH glasao za građanina Federacije BiH? I na takav način je Hitler došao na vlast. Doveo sam Hitlera na vlast? Ja, koji sam svakodnevno sa jaranima za koje neki kažu da su Srbi, a neki da su Hrvati i što sam prije svega u čovjeku vidjeo čovjeka, a ne Hrvata?

Ja sam naučen tome?

Ja od djetinjstva živim sa drugim vjerama, drugim religijama.

Ja ne znam za drugačije!

I prema tome sam nacista?

Prema tome sam doveo Hitlera na vlast?

I ne boli spoznaja što Vinko Puljić više nije onaj Vinko Puljić koji me početkom rata grijao toplim riječima iako u svakom čovjeku čuči još uvijek ono dijete koje je poput spužve upijalo stvari kakve zaista isprva i jesu bile i koje uvijek ostave onaj crv sumnje da si možda nešto pogriješio, prespavao, pogrešno upio…. nego boli spoznaja poslije Puljićevih riječi da upravo nisam ništa ni pogriješio, ni prespavao, ni pogrešno upio i da je sve ono što sam proživio ustvari jedna velika istina.

I poslije svega, Vinko kao da nikada nije ni postojao, takvi dođu i odu, ali Dražen i Divac će biti vazda moji.

I Vinko mi to ne može zabranit.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.