Vratimo se nakratko u peti razred i analizirajmo lekciju.

„Ilustracija Isusova lica koja se pojavila nedavno na internetu i postala jedna od najgledanijih ilustracija na internetu dosada“, piše pod onim dobro poznatim rekonstruiranim portretom Isusa Krista kao rabijatnog, tamnoputog semitskog izbacivača, i odmah – po bolno nepismenoj sintaksi, kojom se u jednoj malo prostije proširenoj rečenici dva puta spominje ista „ilustracija na internetu“ – jasno je da je riječ o nekom kretenskom tabloidu, showbizz portalu ili sinoćnjem tweetu Ave Karabatić. Osim što nije ni kretenski tabloid, ni showbizz portal, ni sinoćnji tweet Ave Karabatić, već hrvatski udžbenik povijesti za pete razrede osnovnih škola.

Pa istog trenutka postaje razumljiva naplavina gluposti u nastavku teksta.

„Richard Neave, medicinski umjetnik u mirovini sa Sveučilišta u Manchesteru u Engleskoj, kreirao je ‘stvarno’ lice Isusa na temelju otkrića britanskih znanstvenika koji su uz pomoć izraelskih arheologa analizirali Isusov kostur. Smatra se da je ta slika najvjerniji prikaz najpoznatijeg lica u ljudskoj povijesti i umnogome se razlikuje od tradicionalnih prikaza Isusa u renesansnoj umjetnosti“, stoji dalje u idiotskom tabloidnom tekstu iz – nije zgorega ponoviti – udžbenika povijesti za pete razrede u izdanju renomirane Školske knjige.

Vratimo se stoga nakratko u peti razred i analizirajmo lekciju.

Prvo, slavna Neaveova „ilustracija Isusova lica“ nije se „pojavila nedavno na internetu“, već se prvi put „pojavila“ u posljednjoj epizodi prilično poznatog i nagrađivanog dokumentarnog serijala BBC-a i Discovery Channela Son of God, Sin Božji, koji se „pojavio“ prilično, hm, nenedavno, prije gotovo dvadeset godina.

Drugo, kako je Isusovo lice „najpoznatije lice u ljudskoj povijesti“, ako dosad nismo znali kako je izgledao? Na koji se točno način, kojom se to revolucionarnom logikom – osim onom iz hrvatskih udžbenika povijesti – može tek „nedavno“ saznati kako je izgledalo lice koje ne samo da je već poznato, već je, štoviše, „najpoznatije u ljudskoj povijesti“?

Treće, Neaveova rekonstrukcija Kristova lica „umnogome se razlikuje“ i od tradicionalnog prikaza Isusa u ranom srednjem vijeku ili romaničkoj skulpturi: renesansni koncept je zanimljiv zato što je antički idealizirani prikaz Isusa – kakav je predložen u renesansi – tradicionalan i danas, u svetačkim sličicama što ih vjeroučitelji dijele po hrvatskim školama, ali ta je veza vjerojatno ostavljena samo za štrebere iz razreda, koji će pitati koga je briga što se Neaveova rekonstrukcija „umnogome razlikuje od tradicionalnih prikaza Isusa u renesansnoj umjetnosti“?

Četvrto, u vrijeme kad je predložio rekonstrukciju Isusova lica, Richard Neave – prilično poznati britanski ekspert za forenzičku facijalnu rekonstrukciju – još je bio daleko od mirovine. Ne bi, naravno, bilo toliko važno, da iz nekog razloga Neaveov profesionalni status nije važan za učenike petih razreda.

Peto, Isusovo lice on nije rekonstruirao „na temelju otkrića britanskih znanstvenika i uz pomoć izraelskih arheologa“, već na temelju sačuvanih semitskih lubanja iz prvog stoljeća naše ere. A sasvim sigurno ne na temelju njihovih „analiza Isusova kostura“, jer – šesto – nitko nikad nije analizirao Isusov kostur. Osim, jasno, ukoliko autori udžbenika ne znaju nešto što ne znaju ni Vatikan, ni Richard Neave, ni cjelokupna svjetska znanstvena zajednica, ni sam Dan Brown.

Nekoliko sintaktičkih nezgrapnosti, jedan teški logički besmisao i još jedna manja, obična besmislica, par faktografskih grešaka i jedna kolosalna, gargantuovska glupost, a sve u samo dvije-tri rečenice, bilo bi previše čak i za kakav kretenski tabloid, showbizz portal ili tweet Ave Karabatić. Ne, međutim, i za hrvatske udžbenike povijesti. Koji, kako vidimo, služe za to da jedanaestogodišnjoj djeci uz pomoć Wikipedije, copy pastea, Google Translatea i facijalne forenzike znanstveno dokažu da je Isus Krist zaista postojao. Za razliku od, štajaznam, jasenovačkih žrtava, čijih kostiju nema. Nitko u Hrvatskoj stoga ne zna kako je izgledao, recimo, Mihovil Pavlek Miškina.

Gluplje od Isusova kostura ne mogu ni kretenski tabloidi, ni showbizz portali, ni Ava Karabatić, pa ni sam udžbenik povijesti za pete razrede. Mada su se autori svojski potrudili: iz istog udžbenika, recimo, djeca uče da u starom Egiptu nije bilo robova, ali jest „zakona koji su članovima egipatskog društva štitili ljudska prava“. Gluplje, međutim, može školski obrazovni sustav, koji nam je za skandalozno traljav udžbenik ponudio objašnjenje: kao do svakog velikog otkrića, i do senzacionalnog nalaza Isusova kostura – najvećeg otkrića u cjelokupnoj povijesti arheologije – došlo je sasvim slučajno.

„Pogreška se nije potkrala ni namjerno, ni zbog neznanja, nego zbog brzine u kojoj smo odradili posao“, pojasnila je jedna od autorica udžbenika, a istu stvar – da je do greške došlo zbog kratkih rokova i brzine kojom je udžbenik napisan, uređen i tiskan – ponovili su i odgovorni u Školskoj knjizi, kao i u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Nismo, eto, imali pojma kakva se drama odigravala ovoga ljeta, pred početak školske godine. Autorski tim bjesomučno je radio na udžbeniku povijesti za peti razred osnovne škole, rok za predaju rukopisa neumitno se približavao, pisalo se i vikendom i noću, pa nitko od najmanje desetak ljudi – autora, lektora, redaktora, urednika, recenzenata i članova Povjerenstva za procjenu udžbenika – u toj brzini nije u knjizi primijetio Isusov kostur.

Drugdje bi to bilo prvo logično pitanje: zašto se, zaboga, udžbenici povijesti u Hrvatskoj pišu tako, navrat-nanos, pod pritiskom prekratkih rokova? Ili: zašto se na brzinu kod nas pišu samo udžbenici povijesti? Zašto se, primjerice, sudsko rješenje o pljački nacionalnih resursa ili ratnom zločinu u Hrvatskoj može čekati i po dvadeset godina, a udžbenik o starom Egiptu, Rimskom carstvu i počecima kršćanstva mora biti gotov do petka? Zašto djeca u Hrvatskoj informatiku uče po programima starim dvadeset pet godina, iz doba prije MP3 formata i PlayStationa – ponegdje čak i po udžbeniku Osnove informatike iz 1989., prije World Wide Weba i interneta! – dok nove udžbenike iz antičke povijesti valja pisati za svako polugodište? Zašto se u Hrvatskoj udžbenici povijesti tiskaju češće nego udžbenici informatike u Južnoj Koreji?

Što se to od prošle godine promijenilo u starom Egiptu, pa da su nesretne autorice Školske knjige ovoga ljeta morale u cajtnotu tući prekovremene sate pišući najnovije, izvanredno izdanje udžbenika povijesti za 2019. godinu? Dobro, osim što je jedan od Ramzesa, u Ministarstvu obrazovanja još ne znaju koji, ukinuo robovlasništvo i uveo visoke zakonske standarde u zaštiti ljudskih prava?

Drugdje bi, rekoh, to bila logična pitanja, ali ne i u Hrvatskoj: u Hrvatskoj se štampa općenito dijeli na dnevne novine, tjednike i školske udžbenike iz povijesti.

To je zato što Hrvatima povijest prebrzo teče. Nervozno tako ovih dana u kancelarijama hrvatskih izdavača čekaju najnovije vijesti iz Mezopotamije i stare Grčke, cijelu noć gore svjetla u zgradi Školske knjige dok se čeka bilo kakav glas od Kristofora Kolumba, autorice udžbenika za pete razrede iščekuju izvještaj UN-a o stanju ljudskih prava u Austro-ugarskoj i potvrdu vijesti da je Hitler ušao u Pariz, pa da zaustave rotaciju i u tiskari promijene naslovnice školskih udžbenika za veljaču, a iz Ministarstva obrazovanja zovu svakih deset minuta i požuruju ih, jer djeca pred trafikama nestrpljivo čekaju novi udžbenik povijesti sa sličicama Isusa Krista. Pisanje hrvatskih udžbenika iz povijesti stresniji je od pisanja knjižica s uputama za upotrebu Appleova iPhonea.

Novine su tako, već sutradan nakon glupavog skandalčeta s Isusovim kosturom, javile da se usred završnih priprema za ovoljetni start dugo najavljivane školske reforme – u trenutku kad Narodne novine već tiskaju prve nastavne kurikulume – pred radnom skupinom Ministarstva obrazovanja odjednom pojavio potpuno novi prijedlog kurikuluma za program povijesti. Iako je onaj iz 2016. već prošao i javnu raspravu i stručnu recenziju, pa se čekala još samo sitnija dorada i puštanje udžbenika u tisak, odjednom se pred Ekspertnom radnom skupinom pojavio novi, radikalno drugačiji nacrt. Od trideset pet nastavnih programa, posve novi kurikulum trebao je, jasno, samo predmet povijesti.

Što se pak dogodilo u međuvremenu, jesu li to vlasti u Egiptu na zaprepaštenje međunarodne zajednice uvele robovlasništvo, je li iz grobnice u Jeruzalemu netragom nestao kostur Isusa Krista, jesu li partizani ušli u Zagreb, jesu li britanski znanstvenici i forenzičari rekonstruirali lice Mihovila Pavleka Miškine?

Više o tome čitajte u sljedećem broju udžbenika povijesti za pete razrede osnovne škole.

N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook|Instagram i UŽIVO na ovom linku.