U ove dane prije točno devet godina, sjetit ćete se možda, sve su novine objavile fotografije Severine Nazionale na nekoj pretencioznoj seoskoj modnoj reviji, u haljini ukrašenoj brošem s brojem 317.625.

Bila je to efektna poruka premijerki Jadranki Kosor, koja je u hrvatsku visoku politiku uvela osebujne metode Clintonove kisindžerke Madeleine Albright, pa s javnošću komunicirala broševima na reveru. Severinina golema brojka označavala je, naime, broj nezaposlenih, nikad viši u cjelokupnoj povijesti hrvatske ekonomije. Već tri i pol godine kasnije, Kosoričinom nasljedniku Zoranu Milanoviću i tih će 317.625 nezaposlenih biti tiha patnja i izborno obećanje: Do zime 2013. broj nezaposlenih u Hrvatskoj opasno se približio armagedonskoj cifri od četiristo hiljada.

Četiri stotine hiljada nesretnika stiskalo se, guralo i laktalo u čekaonicama Zavoda za zapošljavanje, propinjući se na prstima pred oglasnom tablom na kojoj je tek jedan poljoprivredni kombinat tražio hostesu za sajam kulena, na određeno vrijeme, za tisuću kuna bruto. Lakše je u to vrijeme bilo pronaći Ratka Mladića nego posao. Oglasi HZZO-a, koji na Radio-Splitu idu svakog dana u jedanaest i pol, u to su vrijeme bili najkraća emisija splitskog radija, tek malo duži džingl: više je spikerici trebalo da pročita „Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područna služba Split, oglasi i natječaji za zasnivanje radnog odnosa“, nego da izlista siromašnu, bijednu dnevnu ponudu „radnih odnosa“.

U Hrvatskoj danas malo tko još uopće pamti tu kataklizmu. Ne kažem, nije da ih nema što pamte, ali takvi odavno više nisu u Hrvatskoj. Ovdje, u Domovini, toga se sjećaju još samo nostalgični poslodavci, kad se nakon dodjele Zlatne kune zavrti runda Moet & Chandona, pa krene priča o dobrim, starim vremenima.

Eh, to su bili dani. Četiri stotine hiljada nezaposlenih, kume moj, Disneyland za poslodavce i biznismene. Zlatno doba, neće se više ponoviti. Zavod za zapošljavanje hrvatskim je human resources menadžerima bio dućan sa slatkišima, nešto poput akcijske rasprodaje u Apple Storeu. Zatražio bi lola vozača viljuškara, prodavačicu na kasi ili pomoćnog zidara, a ujutro bi se na razgovoru pojavilo deset tisuća ljudi. Nisu poslodavci mogli ponuditi toliko malu plaću za toliko radnih sati, da se ne bi našao netko tko će za još manje raditi još više.

Nikad više takav izbor: tražiš dvije konobarice, na oglas ti se javi pola juniorske odbojkaške reprezentacije, bivša sutkinja Trgovačkog suda, naša poznata spisateljica, pedijatrica, maserka, prevoditeljica s finskog, miss sjetve Baranje i zapadnog Srijema, apsolventica strojarstva, profesorica filologije, režiserka s tri nagrade hrvatskog glumišta, bivša voditeljica Exploziva i cijela desetogodišnjica mature ženske opće gimnazije, a ti zaposliš dvije s najvećim sisama. Pa im nakon mjesec dana umjesto plaće daš otkaz i zaposliš sljedeće dvije. I tako godinama. Dvije smjene sisatih konobarica džabe!, pričali bi slavni dalmatinski ugostitelji za šankom hotela Antunović, žicajući barmena da im zapiše još bocu Moet & Chandona. A mladi poslodavci slušali su bez daha, obješenih čeljusti.

Nije to ništa, dodao bi u to jedan građevinski doajen s kraja šanka: njemu je vozač bagera bio dvostruki pobjednik Splitskog festivala. Treći bi onda ispričao onu šaljivu zgodu koji svi u baru hotela Antunović već znaju napamet, kad mu je ono čistačica, neka biokemičarka s dva doktorata, devet mjeseci krila trudnoću, a on joj na koncu dao deset minuta porodiljnog u ženskom WC-u. Nije to ništa, javio bi se opet onaj hvalisavi doajen: Jednom prilikom tražio on armirača za dvije hiljade kuna, a tip ga nazvao da nema kod sebe gotovine i da može li uplatiti na račun. Pa bi cijelom šanku od smijeha iz nozdrvi izrasli slinavi mjehurići Moet & Chandona.

To su bila vremena, blagoslovio dragi Bog tržište rada i onoga tko ga je izmislio! Tko je mogao znati, tko se usuđivao pomisliti da će tome ikad doći kraj?

Samo pet-šest godina kasnije, međutim, nekad raskošno hrvatsko tržište radne snage opustjelo je i obraslo u šikaru, a biroi za zapošljavanje – do jučer blještavi, šareni dućani sa slatkišima za gazde i menadžere – izgledaju kao rumunjske samoposluge iz osamdesetih. Stiskaju se, guraju i laktaju unutra sad očajni poslodavci, propinjući se na prstima pred oglasnom tablom na kojoj tek jedan student iz Lipika traži posao osobnog stilista, na pola radnog vremena, tko da više. Teže je došlo pronaći konobara nego lijevog beka za reprezentaciju. Na Radio-Splitu u jedanaest i pol, nekidan sam slušao na vlastite uši, sezonske pomoćne kuhare i medicinske sestre na neodređeno vrijeme umorna je spikerica čitala dobrih pola sata. Zvučalo je kao emisija Crvenog križa ranih devedesetih, kad su ono obitelji preko radija tražile svoje izbjegle i nestale.

A nezaposleni baš nestali, kao božeprosti Srbi. Nedavno objavljeni rezultati velikog istraživanja konzultantske kuće ManPower pokazalo je da Hrvatska u drugom kvartalu ove godine traži čak 34 posto radnika više nego u prvom, postavši rekorder po relativnom manjku radne snage: nigdje u Europi i svijetu poslodavci ne vape za radnicima kao u Hrvatskoj. Najnoviji podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju pak da je ponuda nezaposlenih u dućanu sa slatkišima pala opasno blizu brojci od sto hiljada.

Nezaposleni građanin obični nekvalificirani postao je ozbiljno ugrožena vrsta, poput sibirskog tigra. Padne li im broj na pet znamenki, upozoravaju stručnjaci, poremetit će se prirodna ravnoteža i najebali smo. Onima ispod sto hiljada, naime, i ne treba posao, oni iznajmljuju apartmane i prodaju povrće iz Kauflanda preko babinog OPG-a.

Za sve je kriv, kažu, nekontrolirani izlov: nezaposlene Hrvate – iste one vozače viljuškara, bageriste, armirače i pomoćne zidare, sve one odbojkašice, spisateljice, filologinje, režiserke, voditeljice i biokemičarke s dva doktorata – beskrupulozni njemački i irski poslodavci plaćaju i tri-četiri puta više.

Turobne priče sa socijalnog dna, kakve su bile popularne u malograđanskoj štampi prije pet ili deset godina – žalopojke zlosretnika iz biroa, sa ženom u firmi pod stečajem i dvoje djece u popravnom domu – zamijenile su depresivne novinske ispovijesti očajnika sa šanka hotela Antunović. Nude hrvatski poslodavci po deset hiljada kuna plaće, nude i stan i prijevoz i topli obrok i brainstorming u Dubaiju, i nitko se ne javlja! Ne mogu, ukratko, nezaposleni tražiti toliko veliku plaću za toliko malo posla, da se ne bi našao netko tko će im ponuditi još više za još manje.

Stiže tako ljeto – ne tako davno razuzdani happy hour na tržištu radne snage, black friday za hrvatske gazde, na kojemu su za par hiljada kuna nabavljali odlične, jeftine kuhare, recepcionare, sobarice i hostese – i hrvatski poslodavci već premiru od užasa. Do jučer besplatnu konobaricu sad ne mogu naći ni za soma eura, a sise više nitko i ne gleda. Daj šta daš. Onaj građevinski doajen oglasio posao armirača za dvanaest tisuća, a tip nazvao da mu ponudi petnaest. Pa cijelom šanku od smijeha izrastu iz nosova slinavi mjehurići Žuje.

Dvadeset pet godina, eto, bilo je to je tržište tek jeftini diskont svježe radničke krvi, pili su im tajkuni i poduzetnici krv i na slamku i na eks, i na bičerine i na gajbe, lokalo se, častilo, nazdravljalo i zalijevalo kao da će dobrovoljnih davatelja biti dovijeka, a onda je samo jednog dana nestalo. Po zlato bi sad plaćali krvoholičari sa šanka hotela Antunović, kao Moet & Chandon, ali nema. Sve išlo u izvoz.

Šugava vremena došla, kume moj, jebem i tržište rada i onoga tko ga je izmislio!

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad