U ono vrijeme u gradu nije bilo lako nabaviti oružje. Puške i municiju za svoj rat Vinko je s prijateljima oteo, recimo, iz magazina HSS-ove Zaštite u tvrđavi na Gripama, onog proljeća kad se raspala Karađorđevićeva Kraljevina i kad su Nijemci pregazili Jugoslaviju. Sanduke su onda zakopali u Dumanićevom vinogradu u splitskom polju, da ih čekaju kad dođe vrijeme. Danas je to polje širi centar Splita, a na mjestu Dumanićeva vinograda sada je Inina benzinska pumpa u Vukovarskoj ulici.

Vrijeme je došlo već za par mjeseci, kad su se Vinko i drugovi jedne ljetne noći našli u vinogradu, iskopali oružje i krenuli prema Kučinama. Plan je bio da prijeđu Mosor i u zaseoku Krušvar kod Dicma čekaju vodiča. Bili su gradska djeca, hrabri i nabrijani, ali mladi i bez ikakva iskustva: među četrdeset i četvoricom bila je i cijela momčad Radničkog nogometnog kluba Split, a Vinko je sa svojih dvadeset devet bio najstariji u odredu. Kad su ih tako tri dana kasnije kraj Trilja otkrili ustaše i Talijani, nisu imali nikakve šanse.

Vinko se, teško ranjen u nogu, žrtvovao da drugovima u povlačenju čuva leđa. Držali su se do sumraka, ali nisu uspjeli. Nakon cjelodnevne borbe šestorica su ubijena, a ostali odvedeni u Sinj. Dvadeset i dvojica se nikad nisu vratila u Split: dvadeset i jedan je strijeljan na obroncima Ruduše, a dvadeset drugi, Vinko, razvaljene je noge umro u sinjskom zatvoru nakon sedam dana svirepe torture, odbijajući mučiteljima odati čak i svoje ime.

Ime mu je tako sačuvano u memoriji grada: proglašen je narodnim herojem, a po njemu je nazvana i nova osnovna škola na splitskom Trsteniku. Tadašnji učenici i danas negdje u obiteljskim kapunjerama imaju brošuru o Vinku, heroju po kojemu im se zvala škola. Svaka gradska škola nazvana po nekom narodnom heroju dobivala je po jednu takvu malu knjižicu, koje je pisao splitski jedan novinar, dopisnik beogradske Borbe.

Vinko Paić Ožić. Tako se zvala škola, tako se zvao narodni heroj ove male, danas posve nevažne i nepoučne priče. Bio je – rekla bi onodobna slavna povijest – pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu. U spomen Vinku i drugovima koji su njim dijelili pravo vrijeme i pravo mjesto, na Ruduši je podignut spomenik s uklesanim stihovima u herojskom dvanaestercu – „U temelj života životom ste stali, besmrtni k’o zemlja za koju ste pali“.

Kasnije je, međutim, ispalo da nisu baš bili besmrtni ni klinci iz Prvog splitskog partizanskog odreda, ni zemlja za koju su pali. Heroji su odjednom postali Vinkovi ubojice, beatificiran je besprizorni kriminalni i zločinački talog, a brošure u slavu novih heroja pisat će i štampati isti onaj nekadašnji lokalni dopisnik Borbe što je pisao brošure o Vinku i drugovima, možda ćete ga se i sjetiti, Marinko Božić se zvao.

U Splitu tako i Jugoslaviju slabo pamte, a kamoli Vinka Paića Ožića. Spomen-ploča odredu, podignuta na mjestu gdje je nekad bio Dumanićev vinograd, već decenijama je devastirana i išarana ustaškim i nacističkim simbolima. Škola koja se nekad zvala po Vinku, danas se zove samo Osnovna škola Trstenik. To je jedna od onih splitskih škola u kojima nastavnici zapošljavaju vlastite žene, a direktorice vlastite kćerke, pa ljudi iz kvarta po ulici nalaze djecu pobjeglu iz razreda jer se učitelji u vrijeme nastave zajebavaju po Facebooku.

Jednu takvu školu, koja se poput one na Trsteniku nekad zvala po narodnom heroju, a danas je išarana ustaškim i nacističkim simbolima, pohađao je drugi narodni heroj ove priče.

Rođen onih dana kad je završio Domovinski rat, rastao u tipičnoj splitskoj raspadnutoj, nasilnoj i disfunkcionalnoj obitelji, odrastao na ulicama grada koji se u međuvremenu sav urušio u sebe, Marin je – poput mnogih iz te uzaludne generacije – bio član Torcide, trošeći život od subote do subote na sjeveru Poljuda. U kvartu i na tribini znali su ga pak pod nadimkom Pajser. Između dvije subote Pajser je bio i sitni diler, od onih za koje se kaže da su „otprije poznati policiji“: prije nekoliko mjeseci u pretresu njegova doma pronađeno je dvjesto grama heroina.

Prošle subote Pajser je u splitskom Varošu na svoj motor Suzuki posjeo Juricu Torlaka, još jednog iz gradskog taloga „otprije poznatog policiji“ – tipa koji je prije petnaestak godina ispred treće jedne splitske osnovne škole divljajući motociklom ubio osmogodišnju djevojčicu – kad ih je dvadeset petogodišnji pomorac Filip Zavadlav u pol bijela dana na pjaceti na Šperunu pokosio rafalom iz kalašnjikova.

Nabaviti oružje u gradu danas je, naime, ponešto lakše nego u vrijeme Drugog svjetskog rata. Za svega par stotina eura moguće je kupiti kalašnjikove iz privatnih arsenala zaostalih iz Domovinskog rata, pa je ispao prilično smiješan šok nacije koja je ovaj zločin nazvala „nezapamćenim“: pravo da ubojstvo kalašnjikovom usred grada nazovete nezapamćenim imate samo ako ste stari dvadeset četiri godine, pa su vam i život i povijest Splita počeli dočekom Vlaka slobode.

U historijskom smislu bolno očekivani, jedva sat-dva nakon masakra u Varošu gotovo cijeli grad i gotovo cijela ona šokirana nacija živoga su beatificirali Pajserova ubojicu Filipa Zavadlava, sitnog provalnika iz još jedne tipične splitske raspadnute, nasilne i disfunkcionalne obitelji, narodnog heroja instantne urbane legende o povučenom mladiću koji je Juricu i Pajsera – i par minuta kasnije još jednog sitnog dilera – likvidirao štiteći svoju obitelj od ološa što ih je maltretirao i ucjenjivao dugovima Filipova brata narkomana.

Zlosretni Pajser, međutim, uskoro se ispostavio tek kolateralnom žrtvom rafala namijenjenog tipu kojega je povezao na motoru, i već do sutra i on je ušao u urbanu legendu, kao nevina žrtva „kaosa na splitskim ulicama“, krivi čovjek u krivo vrijeme na krivom mjestu.

„Našao se u krivo vrijeme na krivom mjestu“: baš tako, tim riječima, i baš s objašnjenjem kako ga je „metak koji nije bio namijenjen njemu“ pogodio u „kaosu na splitskim ulicama“, suborci iz splitske Torcide – udruge pravih ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme, i nadaleko poznatih aktivista protiv kaosa na ulicama – sutradan su se oprostili od „brata s tribine“ Marina Ožića Paića zvanog Pajser.

Da, Marin Ožić Paić. Tako se punim zvao narodni heroj ove važne i poučne priče. U spomen na Marina, Torcidaši su na mjestu ubojstva zapalili lumine i slikali se razvivši golemi transparent s upisanim stihovima u krzavom dvanaestercu – „Ni krivog ni dužnog ubili te brate, prokleti oni koji ti mrtvo ime blate!“

Između dva heroja, Vinka i Marina, stale su tako četiri generacije splitskog plemena Paića Ožića. Nekad, narodni heroj nam se zvao Vinko Paić Ožić, i bio je dvadesetineštogodišnjak koji je nabavio oružje da u najvećem ratu u cjelokupnoj ljudskoj povijesti stane na pobjedničku stranu. Negdje u tom dugačkom međuvremenu herojima smo, međutim, proglasili Vinkove ubojice, pa nam se u takvom raspadnutom, nasilnom i disfunkcionalnom društvu narodni heroj danas zove Marin Ožić Paić, dvadesetineštogodišnji neki torcidaš, huligan i sitni kvartovski diler. Kad takvo pak društvo revidira svoju povijest, pa u „kaosu na ulicama“ narodnim herojima proglasi ubojice heroja, na kraju to obično ispadne rastrojeni neki dvadesetineštogodišnji sitni provalnik koji je nabavio oružje da u svom privatnom ratu poubija sav kvartovski šljam.

Nekad smo škole nazivali po herojima, s ambicijom da im sačuvamo ime. Danas ih nazivamo po kvartovima, s ambicijom da gradski dileri znaju čija je čija.

Tko nam je kriv? Mi u Splitu znamo: ili su krivi ljudi, ili je krivo mjesto, ili je jednostavno – krivo vrijeme.