Čekaj, stani, kako sad to, otkud Croatia? Zašto je Dinamu, simbolu hrvatstva, silom nametnuto ime Croatia? Zašto mu je, ako je simbol hrvatstva, ime Croatia nametnuto silom? Zašto je, ako je Croatia morala biti nametnuta silom, Dinamo simbol hrvatstva? Zašto su se uopće mladi hrvatski domoljubi, što su desetak godina ranije na Maksimiru goloruki krenuli na Arkanove četnike, borili protiv imena Croatia?

„Na današnji dan prije dvadeset godina na Maksimir je vraćeno sveto ime Dinamo.“ Tako je prošlog petka započeo svečarski prilog Hrvatske televizije, tim je riječima počeo svaki izvještaj o obljetnici historijskog događaja prije dvije decenije, kad je skupština zagrebačkog kluba golemom većinom donijela odluku o povratku originalnog imena. Dirljivim amarcordima Plavog su se Valentinova prisjetili svi akteri, legendarni Velimir Zajec pričao je o najsretnijem danu svoje karijere, sredovječni Bad Blue Boysi sa suzom u oku prepričavali su euforiju pod tribinama dok su u naguravanju s policijom čekali odluku skupštine, a kucajući na vrata zaboravljenih asova novinari su ekshumirali čak i Zlatka Canjugu.

„Bad Blue Boysi su bili uporni i vratili ono što im je oduzeto: ‘Za povratak imena Dinamo najzaslužniji su Canjuga i Mamić!'“, vikao je veliki naslov u Jutarnjem listu. „Dan kad je umrla umjetna Croatia: kako je u dramatičnim okolnostima vraćeno ime Dinamo“, prisjetio se Večernji list. „Dvadeset godina povratka imena Dinamo!“, ekskluzivnim svjedočenjem Zdravka Mamića povijesni je dan obilježio i sajt maksimirskog kluba.

Još jednom čuli smo tako sve o tom povijesnom događaju, i površnijoj nekoj žrtvi suvremene hrvatske povijesti – recimo tinejdžerima s maksimirske tribine koji se te slavne 1999. nisu još ni rodili – mrvu je ostalo nejasno još samo tko je uopće zabranio sveto ime. I kad. I kako, gdje i zašto. Samo to je, eto, ostalo malo nedorečeno. Sve ostalo u legendi o Plavom Valentinovu imamo: mladost, ponos, prkos, hrabrost, slavnu povijest, očeve, djedove, ideale, svetinju, simbol, Dane Ponosa i Slave, Domovinu i Domovinski rat. Sve, eto, osim odgovora na pitanje zašto je Dinamo uopće bio zabranjen, i zašto su se njihovi očevi onomad borili za njegov povratak.

I, da: protiv koga.

Jesu li možda, sad naglas nagađam, Dinamo zabranili jugoslavenski komunisti? Je li legendarnom zagrebačkom klubu, simbolu hrvatstva, slavno ime dokinula Titova Jugoslavija, je li to Partija onomad ukinula narodni Dinamo, jesu li ono Udba, KOS i milicija proganjali navijače Plavih, je li Rankovićeva tajna policija premlaćivala Bad Blue Boyse s Dinamovim šalovima, je li Centralni komitet maksimirskom klubu nametnuo ime FK Jugoslavija? Ili je promjena imena bila zapravo depeša iz Bruxellesa? Možda je upotrebu svetog imena Dinamo Hrvatima zabranila Europska unija, jer ga je prije Zagrepčana zaštitio drezdenski Dynamo? Možda su to moćna Njemačka i bahati briselski birokrati zanemarili historijsku činjenicu da je Sportgemeinschaft Dynamo Dresden e. V. osnovan čak osam godina poslije zagrebačkog Dinama, pa mu nametnuli ime Europa?

Ili su to, nemam pojma, četnici onomad okupirali Hrvatsku, ušli u Zagreb i zabranili Dinamo, pa stali po ulicama hapsiti mladost koja je sa svetim imenom na usnama sanjala slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, prisiljavajući ih da skandiraju novo ime – FK Velika Srbija? Ili je tih devedesetih na vlasti bio omraženi SDP? Možda je SDP dekretom zabranio hrvatski Dinamo, možda je policija zloglasnog Šime Lučina pendrecima mlatila Bad Blue Boyse, možda je komunistički satrap Ivica Račan slavnom zagrebačkom klubu promijenio ime u Crvena zvijezda?

Nije, međutim, ni jedno, ni drugo, ni treće, ni četvrto: kad je na Valentinovo 1999. zakazana skupština s povratkom svetog imena na dnevnom redu, maksimirski se klub, provjerio sam, zvao – Croatia.

Čekaj, stani, kako sad to, otkud Croatia? Zašto je Dinamu, simbolu hrvatstva, silom nametnuto ime Croatia? Zašto mu je, ako je simbol hrvatstva, ime Croatia nametnuto silom? Zašto je, ako je Croatia morala biti nametnuta silom, Dinamo simbol hrvatstva? Zašto su se uopće mladi hrvatski domoljubi, što su desetak godina ranije na Maksimiru goloruki krenuli na Arkanove četnike, borili protiv imena Croatia?

I, da: protiv koga?

Golemi je to, dubokog naklona i još dubljeg poštovanja vrijedan napor Dinamova public relationsa, Hrvatske radio-televizije i svih onih živih svjedoka, urednika i novinara uključenih u operaciju: o dvadesetoj godišnjici uspjeli su detaljno ispričati historijsku legendu o povratku svetog imena Dinamo, svaki put oprezno i bez greške mimoišavši pričom ime njenog glavnog junaka, dr. Franju Tuđmana.

Ne znam možete li uopće pojmiti razmjere tog uspjeha. Legenda o svetom imenu Dinamo, naime, priča je samo, jedino i isključivo o Franji Tuđmanu, i baš ni o čemu drugom: navijači Dinama u toj su priči tek statisti za masovne scene s Manchester Unitedom, bengalkama i pendrecima, specijalni efekti za zabavnu i glupu priču o operetnom malom diktatoru, zagorskom domobranu s kompleksom Francisca Franca, koji je poput magarca zapeo da jednom nogometnom klubu promijeni komunističko ime, i nazove ga imenom svoje male državice. Gluplje fiks-ideje i gluplje političke borbe svijet nije vidio.

„Bad Blue Boysi su bili uporni i vratili ono što im je oduzeto“? „Za povratak imena Dinamo najzaslužniji su Canjuga i Mamić“? Bad Blue Boysi, Canjuga i Mamić nemaju baš ništa s tim: ime Dinamo klubu je vraćeno tako što je u jednom trenutku Franjo Tuđman umro, i to je cijela legenda o svetom imenu. Da je Tuđman imao Manolićev gen, danas bi se na Maksimiru pripremali za tridesetu godišnjicu svetog imena Croatia. Samo, eto, jedino i isključivo hir jednog provincijskog autokrata s poremećajem u poimanju stvarnosti, i ništa više. Ispričati tu povijesnu epizodu bez spominjanja Tuđmana zaista je spektakularan uspjeh hrvatske revizionističke škole: po prilici kao napisati nečiju biografiju bez spominjanja glavnog junaka.

Dobro, sad lažem: kao i prethodnih godina, Tuđmana je na Plavo Valentinovo usput spomenuo ekshumirani Zlatko Canjuga, u one Dane Ponosa i Slave predsjednik Croatije i Tuđmanov plastični vrtni patuljak na baterije, od godišnjice do godišnjice ponavljajući onu uvijek istu maloumnu priču koju je kao posve nevjerojatnu odlučno odbila i sama gospođa udovica Ankica Tuđman: onu, naime, kako mu je na utakmici Lige prvaka s Manchester Unitedom na Maksimiru – istina, jedne godine to je bilo u loži, druge u hodniku, treće u liftu, jedino se oko toga Canjuga još nije dogovorio sam sa sobom – predsjednik Tuđman u četiri oka povjerio da se slaže s njegovom idejom o referendumu oko imena Dinamo.

Niti dva mjeseca kasnije pravedni i mudri Predsjednik preselio je u narodnu legendu, i ostalo nam je samo da vjerujemo Zlatku Canjugi. Da mu vjerujemo kako dr. Franjo Tuđman, bolesni manijak koji je snimio, zapisao, prepisao, arhivirao i klasificirao svaku svoju odluku, razgovor i misao – od dijeljenja Bosne do etničkog čišćenja Hrvatske – nijedan trag nije ostavio samo o svojoj historijskoj odluci o Dinamu: da je, eto, jedino odluku o svojoj najvećoj opsesiji prepustio pamćenju Zlatka Canjuge. Koji je, mimogred, još samo nekoliko mjeseci ranije o Dinamu i Bad Blue Boysima govorio ovako: „Mladi ljudi danas jednostavno ne znaju navijati. Nudimo im gotove slogane, primjerice ‘Cro-Cro-Croatia, raduje se nacija!’, ali u njima postoji otpor. Kako slomiti taj otpor?“

Sredovječni BBB-ovci i danas pamte kako su Canjuga i Tuđman lomili taj otpor: mnogi među njima slomljenih su otpora završavali na hitnom kirurškom prijemu i traumatologiji.

U potresnom obratu, priča o sumanutom kapricu jednog autokratskog predsjednika dvadeset godina kasnije poslužila je kao još jedan tanki sloj pozlate na užurbano podignutom mitu o najdražem predsjedniku i najdražem klubu. Dalje će biti lako: za koju godinu čitat ćemo kako je nakon one povijesne pobjede nad Manchester Unitedom od 6-0 smrtno bolesni Franjo Tuđman – sam se protiv svih suprotstavljajući populističkom imenu Croatia – urlajući naredio Zlatku Canjugi da se klubu vrati sveto ime Dinamo.

Historiografiji će ostati nepoznato samo je li to bilo u maksimirskoj loži, hodniku, liftu ili Unitedovom šesnaestercu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad