Hrvatska je populacija svake godine bogatija za po prilici jedno ljudsko biće na svakih stotinu stanovnika. Od stotinu ljudi samo jedan čovjek, mogao bi biti precizan statistički profil slavne hrvatske države u mnogo različitih smislova, ali za ovu prigodu to nije humanistička studija, već službena statistika demografskih eksperata Ujedinjenih naroda.

A oni kažu da je Hrvatska po godišnjoj stopi seksualne učinkovitosti na stotinu ljudi među najgorima na cijeloj kugli zemaljskoj, bolja još samo od tradicionalnih jebačkih sila poput Japana i Slovenije.

O tome zašto je – kako se to učeno kaže – tomu tako, i tko je za tomu takvu situaciju uopće kriv, ne prestaju u Hrvatskoj rasprave već punih trideset godina. Komu kako, komu onako, mnogo je institucija odgovornih za hrvatsku „bijelu kugu“ – kako je vole nazivati naši demografski epidemiolozi – samo jedna nije i ne može biti: Crkva u Hrvata.

Ili barem tako misli predsjednik Vlade Andrej Plenković.

Na svečanom otvaranju veličanstvene nove crkve Presvete obitelji u Solinu, kolijevci našeg kršćanstva, jedan naročito nadahnuti novinar – to je ta neprejebiva hrvatska novinarska škola, to se ne rađa, to se uči – prepoznao je priliku koju netko manje iskusan ne bi ni uočio, pa gospodina predsjednika Vlade upitao što se može učiniti da se, kad već eto stojimo pred hramom Svete Obitelji, promijeni nepovoljna demografska slika u Hrvatskoj.

Fasciniran je – točno se vidjelo – bio i gospodin predsjednik Vlade, ali je nakon početnog udivljenja ipak ponudio točan odgovor. „Pitanje demografske revitalizacije jedno je od temeljnih političkih i egzistencijalnih pitanja hrvatskog naroda“, odgovorio je Plenković iz topa, kao da čita iz šalabahtera s citatima Achillea Guillarda. „Moramo voditi politike koje će poticati i njegovati obitelj kao jezgro i nukleus našeg društva, i stvarati ekonomske preduvjete da se obitelji odlučuju za više djece“, nastavio je premijer ovaj lijepi mali intelektualni dvoboj, pa i ne čekajući da se novinar pribere vješto iskoristio zgodnu priliku – dok, eto, stoje baš pred hramom Svete Obitelji – da podsjeti što za promjenu nepovoljne demografske slike u Hrvatskoj čini Crkva: “Upravo poruke koje se tiču obitelji i demografije dio su narativa koje Crkva kontinuirano ponavlja. Ako netko doprinosi demografskoj obnovi, onda je to Crkva.“

„Ako netko doprinosi demografskoj obnovi, onda je to Crkva.“

Sve otada nisam prestao razmišljati o ulozi Crkve u demografskoj obnovi Hrvata. Ledeni me strah ukočio i na samu pomisao što bi s hrvatskim narodom bilo, koliko bi nas uopće danas ostalo da nije Crkve u Hrvata.

Niste nikad o tome razmišljali, ali – evo, za početak – u Hrvatskoj je oko tri hiljade svećenika: tri hiljade najboljih među nama, tri hiljade mladih i potentnih, netom spolno dozrelih hrvatskih mladića, drage je volje, zdrave pameti i sjemenovoda izabralo celibat, i umjesto demografskoj obnovi posvetilo duhovnoj. Uz njih, eno iza samostanskih zidina i tri hiljade časnih sestara: tri hiljade najboljih među nama, tri hiljade mladih i fertilnih, netom spolno sazrelih hrvatskih djevojaka, drage je volje, zdrave pameti i rodnica izabralo celibat, i pred Kristom se zaklelo na život u seksualnom postu. U svemu, kad se zbroje, šest tisuća ljudi, tri hiljade zdravih heteroseksualnih i reproduktibilnih parova – milina ih je bila gledati onako mlade i jedre – razišlo se svatko na svoju stranu i umjesto rasplodu posvetilo Bogu.

I čemu onda popularni hrvatski celibi uče ostale djevojke i mladiće, što Crkva poručuje fertilnoj hrvatskoj mladunčadi kad joj neobična blagost stane puzati uz slabine? Da nema seksa prije braka, a osobito da ga nema izvan! Braka, jasno. Da čovjek ne zna, pomislio bi da oni to namjerno: pa Hrvati se i jebu samo prije ili izvan braka.

Kad bi stoga bilo po Crkvi, kad bi se iz demografske jednadžbe isključili svi začeti u „ilegalnim“ izvanbračnim izletima, lijepo bi se smanjila populacija Republike Hrvatske. Lijepo, ali ne i dramatično: dramatično bi se hrvatska populacija smanjila kad bismo iz jednadžbe izbrisali sve Hrvate koje su roditelji začeli – prije braka.

Ovako odoka, naime, od sve hrvatske prve i najstarije djece skoro svako do posljednjega začeto je prije braka. Na prstenje jedne ruke dalo bi se nabrojiti „ničim izazvane“ hrvatske brakove, one što bi se reklo iz ljubavi, bez pritiska iznenadne prinove i mrkog punca s lovačkom dvocijevkom. Ono što je za Rimljane Fontana di Trevi, za Parižane Eiffelov toranj, za Indijce Taj Mahal, a za Amerikance NBA utakmica – najpopularnije dakle mjesto za prosidbu – za Hrvate je, recimo, čekaonica ginekološke ordinacije.

Na polovici crno-bijelih fotografija s vjenčanja vidjet ćete tako nasmijanu mladu kako buketom krije obli izdajnički trbuščić – prije ćete naći fotografiju čudovišta iz Loch Nessa nego hrvatske mladenke iz profila – dočim je ona druga polovica uvjerila svoje očeve da su rodile dva-tri mjeseca prije termina. A vi se onda zapitajte – ne morate biti demografski ekspert za odgovor – zašto većina hrvatskih parova ima samo jedno dijete.

Ako im pak drugo dijete ikad i padne na um – recimo, s onim zgodnim županijskim pročelnikom, ili s onom susjedom s drugog kata – čemu uh popularni hrvatski celibi uče, što Crkva poručuje još uvijek fertilnoj hrvatskoj sredovječadi kad joj ona davna, već zaboravljena blagost stane puzati uz slabine? Da nema razvoda braka! „Što Bog sastavi, neka čovjek ne rastavi.“ Odlično, neka onda Bog Hrvatima pravi djecu. Vidjeli smo onomad da zna i može.

Štoviše, kad bih iz svoje slijepe mržnje prema hrvatskom narodu i svemu hrvatskom poželio da je Hrvata manje, ili još bolje nijednog, prvo bih im zabranio rastavu braka, te svaki predbračni i izvanbračni seks. Da imam vlast, recimo, moj ustav ne bi imao više od deset paragrafa, a barem dva bavila bi se samo hrvatskom depopulacijom, seksualnom regulacijom i restrikcijom razmnožavanja. Recimo, sad ovako na brzinu, „Ne sagriješi bludno“, ili „Ne poželi ženu bližnjega svoga“, tako nekako, još bih to malo razradio.

Ali dobro, čak i sa svojim strogim i retrogradnim učenjem Crkva ne može biti kriva za sve. Recimo da je kriva samo za pola problema. Barem jednako važan razlog za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske – ne treba ni za to biti ekspert Ujedinjenih naroda – jesu oni Plenkovićevi „ekonomski preduvjeti da se obitelji odlučuju za više djece“.

Dvoje zaljubljenih i nezaređenih mladih katolika u novoj su se crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta onomad hrvatski krsno zavjetovali na predbračnu čistoću i pomolili Gospi da ih čuva od iskušenja, ali su joj se zaboravili pomoliti i za stan. Već pet godina titanski se tako bore sa svojim hormonima i neobičnom nekom blagošću u slabinama: ne mogu se tjelesno ujediniti dok se ne vjenčaju, ne mogu se vjenčati dok se ne skuće, a ne mogu se skućiti jer su kreditno nesposobni. Općenito, kreditna nesposobnost glavni je uzrok neplodnosti u mladih parova, mnogo češći od, primjerice, nepokretnosti spermija ili oštećenja jajovoda.

Premijer Andrej Plenković nedavno je tako podsjetio kako njegova Vlada u demografske mjere ulaže više od milijardu kuna godišnje, a kao jedan od uspješnih modela istaknuo je program subvencioniranja stambenih kredita: u prvom natječaju mladim je parovima odobreno dvije hiljade četiri stotine takvih kredita, u koje je država uložila četrdeset milijuna kuna, a rezultat je bio – kako su se pohvalili u vladi – više od dvije stotine djece. Zvuči kao sjajan posao. Svako dijete državu je koštalo, samo trenutak da izračunam, dakle dvjesto tisuća kuna. Odlično.

Nešto sam onda računao: prema istim onim statistikama s početka priče, godišnje čak desetak hiljada Hrvata više umre nego što ih se rodi. Da bi Hrvatska bili na pozitivnoj nuli, da bi se zaustavilo izumiranje, svake bi se godine dakle trebalo roditi još desetak hiljada djece. Kako pak svako košta dvjesto tisuća kuna, to bi državu stajalo točno dvije milijarde kuna. A ako država, kako reče Plenković, u demografske mjere ulaže jednu milijardu – dakle otprilike polovicu potrebnog novca – odakle namaknuti drugu?

Cijelu noć kopao sam po budžetu Republike Hrvatske ne bih li negdje našao tu milijardu, i nećete vjerovati gdje sam je naposljetku našao: eno je u kasi Kaptola, u koju se svake godine – kad se zbroje obaveze iz Vatikanskih ugovora, plaće za vjeroučitelje, troškovi gradnje novih crkava i održavanja starih, novac za vjerske škole, dušebrižništvo, Vojni ordinarijat i gotovo dvije hiljade katoličkih udruga – slijeva cijela milijarda kuna!

Ukratko, ako je sa svojim strogim i retrogradnim učenjem Crkva kriva za pola problema, za drugu je polovicu – kako vidimo – kriva svojim nezajažljivim financijskim apetitom.

„Ako netko doprinosi demografskoj obnovi, onda je to Crkva.“

Što bi rekao Mujo, da je slučajno katolik, „samo nemojte više doprinositi, ko Boga vas molim“.

Ako se, uostalom, složimo da Mujina Bosna nije posve nekršćanska, na onoj UN-ovoj tablici svjetskih zemalja poredanih po prirodnom prirastu stanovništva – na kojoj je Hrvatska pri samom dnu – od trideset pet umirućih nacija s najgorom, negativnom stopom prirasta samo jedna nije kršćanska: to su, naravno, Japanci. Kojima je, kako znamo iz druge jedne demografske studije, na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a tek na trećem obitelj.

Ledeni me onaj strah ukočio stoga i na samu pomisao što bi s hrvatskim narodom bilo, koliko bi nas uopće danas ostalo da u Hrvatskoj – zahvaljujući Crkvi i – obitelj nije na prvom mjestu.

A Japan tek na trećem.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.