Valjda i funniest fact suvremenog hrvatskog novinarstva – činjenica da Hrvatska televizija nikad službeno nije objavila vijest da je 18. studenoga 1991. pao Vukovar – plastično ilustrira sveti kanon predinternetskog doba: ono čega nije bilo na televiziji nije se ni dogodilo.
„Kažu nam kako nismo objavili da je pao Vukovar. Intimno ću vam priznati: za mene Vukovar još nije pao.“ Tim je riječima na drugu godišnjicu okupacije Vukovara, studenoga 1993., u intervjuu Vjesniku dušu otvorio generalni direktor Hrvatske radiotelevizije, legendarni Antun Vrdoljak. Mnogi čitatelj Vjesnika, pune dvije godine uvjeravan od reakcionarnih medija kako je Vukovar u rukama srpske vojske, toga je dana konačno odahnuo: prvi čovjek Hrvatske televizije – „katedrale hrvatskog duha“, kako joj je u to vrijeme tepao sam kanonik Vrdoljak – ekskluzivno je objavio kako Vukovar još nije pao.
VEZANE VIJESTI
Gorljivi domoljub, nema više takvih, Antun Coelhak toliko je to snažno i intimno želio, da se cijeli svemir urotio da Vukovar nikad ne padne.
Istina, tamo istočno, u samom Vukovaru, srpska je vlast pompozno slavila drugu obljetnicu Bykobapa, promatrači UN-a klimali su glavama dok su vojnici bagerima – sve psujući novoosnovani haaški sud – raskopavali Ovčaru i grozničavo prebacivali kosture, ali na Prisavlju, prvoj liniji obrane grada-heroja, još se nisu predavali: intimno, za njih Vukovar još uvijek nije pao.
Mlađim čitateljima teško je stoga zamisliti šok i nevjericu među hrvatskih gledateljima kad je u siječnju 1998. – gotovo šest i pol godina od početka bitke za Vukovar, majke svih bitaka – Hrvatska televizija u večernjem Dnevniku iznenada objavila kako je mudrošću predsjednika dr. Franje Tuđmana okupirani grad heroj šest godina nakon pada mirno integriran i konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Kakav sad pad Vukovara? Okupacija?! Mirna reintegracija?!
Valjda i funniest fact suvremenog hrvatskog novinarstva – činjenica da Hrvatska televizija nikad službeno nije objavila vijest da je 18. studenoga 1991. pao Vukovar – plastično ilustrira sveti kanon predinternetskog doba: ono čega nije bilo na televiziji nije se ni dogodilo.
Na tu davnu priču podsjetio me nekidan skandal sa svečanim otvaranjem znamenitog vukovarskog Vodotornja, „simbola obrane i stradanja Grada heroja“. Svečanost je – čitali smo u reakcionarnim medijima – počela u 17.30, kada je klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Florijan nadahnuto izvela himnu Republike Hrvatske, a na emotivnom vrhuncu svečanosti – nakon festivala budnica i davorija u izvedbi Vladimira Kočiša-Zeca, sestara Husar, Jacquesa Houdeka, Najboljih hrvatskih tamburaša i drugih velikana domoljubavne pjesme – sin poginulog vukovarskog branitelja Hrvoja Đalte podigao je na vrh vodotornja hrvatski državni stijeg, nakon čega je Dunav podno ranjenog tornja obasjan veličanstvenim vatrometom.
Ili barem tako kažu očevici tog spektakla: na Hrvatskoj televiziji, naime, u večernjem su Dnevniku javili samo o – vatrometu.
Na optužbe Miroslava Škore i njegova Domovinskog pokreta da je HDZ-ova televizija, minirajući vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu, nečuvenom drskošću uskratila naciji izravni prijenos možda i najznačajnijeg događaja u cjelokupnoj povijesti Hrvata, s Prisavlja su hladnokrvno odgovorili kako prijenos tehnički nije bilo moguće realizirati zbog epidemiološke situacije, i kako nikakve svečanosti zapravo nije ni bilo: organizatori su, naime, cijelu ceremoniju – od himne preko Houdeka i tamburaša, do podizanja zastave na Vodotoranj – snimili i montirali mnogo ranije. Od svega, kažu, naposljetku je bio samo vatromet, kojega je hrabri reporter HTV-a snimio s nedalekog parkirališta.
Pristojan čovjek ne bi se inače bavio imbecilnim svađama HDZ-ove televizije sa Škorinim ceremonijal-braniteljima: pristojni ljudi za to vrijeme, naime, zbrajaju plaće dvadeset sedam zaposlenih u novootvorenoj vukovarskoj turističkoj atrakciji i dijele ih sa šezdeset pet kuna, koliko košta ulaznica, pa računaju kako će „simbol obrane i stradanja“ trebati hiljadu posjetitelja dnevno, svaki dan, godinu dana, samo da se vrate pare uložene u obnovu i isplate plaće. Pristojni ljudi imbecilnim se svađama HRT-a i Škorinih junaka stoga bave samo zato što je to mnogo zabavnije.
Ako je, naime, vjerovati slavnoj Hrvatskoj televiziji, ako se ono čega nije bilo na HRT-u zaista nije ni dogodilo – ako je dakle svečano otvaranje vukovarskog Vodotornja zaista bilo ranije snimljeno, dakle namješteno, režirano i montirano – je li onda ranije snimljen, namješten, režiran i montiran bio i pad Vukovara 1991.?
Ili je možda ranije snimljeno, namješteno, režirano i montirano bilo povijesno potpisivanje Erdutskog sporazuma, mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja i vraćanje Vukovara u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske?
Kao razmjerno dobro upućen, ne bih se kladio na ovo drugo: slavna Hrvatska televizija nikad sebi ne bi dopustila emitiranje namještenih i montiranih sadržaja. U ovom trenutku, dok ceremonijalni vukovarski branitelji negdje u sigurnim skloništima snimaju jeftine domoljubavne spotove, hrabri reporteri Hrvatske televizije, prkoseći pandemiji i četničkim projektilima, s parkirališta na prvoj liniji ratišta javljaju o uličnim borbama oko ranjenog vukovarskog vodotornja – iz kojega se i danas čuje prkosna pjesma sestara Husar – i snažnim detonacijama koje su „Dunav obojale u crveno“.
Onda kažu da Hrvatska televizija nije objavila da je svečano otvoren vukovarski Vodotoranj. Intimno ću vam priznati: za mene vukovarski Vodotoranj još nije svečano otvoren.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
