Prije pojave Vučić Aleksandra, samo jedan Srbin je u svom životu poginuo više od hiljadu puta. Zove se Bata Kameni i po zanimanju je kaskader. Aleksandar Vučić nije po zanimanju kaskader, već premijer, što ga ne sprječava da nastupa pod geslom: “Gdje god sam bio, svud sam poginuo”.
Od Feketića, preko Obrenovca, Washingtona, Koceljeve, Bruxellesa do Srebrenice, uvijek je, prema riječima Aleksandra Vučića, ginuo isključivo Aleksandar Vučić. A onda je lagano ustajao, otresao prašinu i uzdignute glave nastavljao dalje ko da ništa nije bilo. Tako da samo mačka, Bata Kameni i premijer Vučić imaju između devet i tisuću života.
Te će i Srebrenica u svjetskoj historiji ostati upamćena kao mjesto nastavka dugogodišnjeg genocida nad premijerom Vučićem.
Ali se premijer, u inat svima, poput onog Stanislava iz “Radovana Trećeg” koji je skočio sa 13. sprata i vratio gore samo da bi bjesno pitao ukućane: “Ko je viknuo: šta vidiš čiča!?”, uvijek ponovo pojavi, jer djeluje po svetosavskom principu: “Ko tebe kamenom, ti njega konferencijom za štampu”. Ili: “Ko tebe kamenom, ti njega Dnevnikom”.
Premijer najviše voli da vodi Dnevnik 2 i Nacionalni dnevnik, ali je tog dana riješio da vodi i onaj od Anne Frank.
U dnevniku premijera Vučića za 11. jul ljeta gospodnjeg 2015, piše:
10,00: Dragi dnevniče, evo me u Potočarima! Još kada sam u knjigu žalosti upisao: “Volim Bošnjake i rado ih se sjećam” – primijetio sam da me domaćini gledaju ispod oka.
10,15: Na komemoraciji su me smjestili u red gdje sjede sekretarice, valjda me je zato šef letonske diplomatije u prolazu šljepnuo po zadnjici. Moron!
10,25: Bakir me svjesno izbjegava: kad krenem ka njemu hitro ulazi u najbližu prostoriju: dvaput je zbrisao u ženski WC, triput u trafo stanicu i jednom u šaht.
10,30: Clinton traži da mu donesem čašu vode. Krišom sam mu pljunuo u čašu.
10,35: Namignuo mi je šef letonske diplomatije. Moron!
10,48: Moj šef obezbjeđenja, agent Biailović, javlja mi da je napolju mirno: “Nalazim se na nekom velikom parkingu, oko kog su ukopani bijeli stubići… Hiljade bijelih stubića. Ogroman parking”. Prekoravam ga da konačno nauči da razlikuje nadgrobne spomenike od stubića oko parkinga. Obećava da će naučiti!
11,00: Agent Biailović mi javlja da napolju nose transparent: “Ubijte sto Muslimana za jednog Srbina”. To mi je odnekud poznato. Sjetit ću se…
11,23: Šef njihovog protokola mi kaže da zbog lične bezbjednosti najbolje da smislim neku lažnu funkciju kad krenemo na dženazu, u masu. Odbacuje moju ideju da na rever okačim natpis: Aleksandar Vučić, Udruženje “Majke Srebrenice”. Poslije dužeg razmišljanja na rever kačim legitimaciju: Aleksandar Vučić, predsjednik Udruženja “Braća od tetke Srebrenice”.
11,35: Šef njihovog protokola mi kaže da je Boris Tadić bio mnogo inventivniji. Na rever je zakačio legitimaciju: George Clooney, actor.
11,40: Ljut sam što je Tadić inventivniji od mene. Zato na rever kačim legitimaciju: Aleksandar Vučić – Vučko, maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu ‘84.
11,50: Šef njihog protokola mi opet kaže da je Tadić bio inventivniji. Kada je drugi put bio u Potočarima, na rever je okačio natpis: Angelina Jolie, actress, filmmaker and humanitarian.
11,55: Dodik mi javlja da su njegovi ljudi u civilu svuda okolo. Kaže mi da je šifra po kojoj ću ih prepoznati: “Vazduh treperi kao da nebo gori. Sprema se oluja…”
12,00: Krećemo na dženazu. Vidim pored nekog tipa u civilu koji zuri u mene. Mora da je onaj Dodikov. Kažem mu šapatom: “Vazduh treperi kao da nebo gori. Sprema se oluja…” On mi kaže: “Znam, bolan, to je iz ‘Valter brani Sarajevo’, daj nešto teže!” Izgleda da nije onaj Dodikov.
12,05: Primjećujem da prisutni na groblju i ostala mnogobrojna rodbina viču: “Vučiću, pederu”. Izgleda da je Duško Vujošević uticajan među Bošnjacima. Šef letonske diplomatije mi maše kroz masu. Kreten!
12,08: Prilazi mi neki tip u havajskoj košulji i kaže: “Vazduh treperi kao da nebo gori. Sprema se oluja”. Ja mu kažem da ćemo o “Oluji” u avgustu, ima vremena. On kaže: “Bolan, mene poslao Mile ako bude neki belaj. Ne brini ništa, prije deset godina sam obezbjeđivao Klunija, a prije pet Anđelinu. I ništa im nije falilo”. Iz novčanika vadi fotografije sa Clooneyjem i gospođom Jolie. Ajd što ne razlikuje Tadića od Clooneyja, al’ ne razlikuje ni Angelinu. Šaljem Dodiku SMS: “Kog si mi ovo poslao?!”
12,12: Prilazi mi žena obučena u burku i kaže: “Vazduh treperi kao da nebo gori. Sprema se oluja”. Kažem joj šapatom: “Aaa, gospođo, vas je sigurno poslao Mile!” Ispod burke čujem muški glas: “Šuti bolan, ja sam muško – Mitar M., šef specijalnih jedinica Republike Srpske. Budi bez brige, brate Vučko, čuvao sam ja i Džordža Klunija. Samo šuti, ne poznajemo se!”
13,00: Trenutno sam spriječen da pišem dnevnik. Spale mi naočare.
13,05: Onaj u havajskoj košulji me ubacuje u džip i bežimo. Dok jurimo ka Bratuncu, onaj u havajskoj košulji javlja se ženi: “Bona, neš vjerovati kome sam upravo spasio život! Vučku! Znaš onom… Olimpijada, Sarajevo, Jure Franko, Bojan Križaj… Ne vjeruješ! Pa evo ti on!” I pruža mi telefon: “Vučko, bolan, oće da te čuje moja žena”. Petnaest minuta ubjeđujem ženu onog u havajskoj košulji da sam ja lično maskota ZOI u Sarajevu. Kakav dan!
13,10: Neša mi savjetuje da se pravim mrtav, ali ja ipak zakazujem konferenciju za štampu.
15,10: Gledam specijalni program na Pinku: “Atentat na Vučića”. Neša kaže da je upravo saznao od mene da su me napali navijači iz Sandžaka. Vučelić kaže da iza napada garantovano stoje “Crni labudovi”. Krle kaže da vjerovatno nisu “Crni labudovi”, već “Crvena jabuka”. Vučićević kaže da je upravo saznao da me je napao “Dubioza kolektiv”. Zoran Babić sumnja na Al Jazeerau (moram da mu javim da se to zove Al-Qaida), dok poslije tri sata programa Vučićević zadihan opet ulijeće u studio i tvrdi da ima očevidavca koji su u Potočarima vidjeli lično Leeja Harveyja Oswalda. I meni se čini da sam video Oswalda. Doduše, tek kad su mi spale naočare. Pametan je Vučićević!
I tako je to bilo.
