Hrvatski građanin Branko L. također je išao na posao kad je otet i brutalno likvidiran, samo što ga nisu oteli islamistički crnokošuljaši: bilo je to mnogo prije Islamske države, i mnogo bliže od nje - prije dvadeset četiri godine, u Osijeku, gdje su ga nakon otmice i brutalnog mučenja hicem u potiljak likvidirali bojovnici Branimira Glavaša.

Nije nikad hrvatska inteligencija stvari postavila na taj način, ali valja razmisliti: je li moguće da je cijela ta stvar s Islamskom državom, kalifom Baghdadijem, uništavanjem predmuhamedanskih spomenika i šerijatskim terorom nad nevjernicima i neposlušnim muslimanima, te ritualnim smaknućima zapadnjaka – uključujući i užasnu likvidaciju Hrvata Tomislava Salopeka – zapravo tek djelo šačice golobradatih imbecila u crnom, i bijedan pokušaj da se preuveličavanjem njihova značaja skrene pozornost javnosti s istinskih, pravih problema sirijskog društva – katastrofalne ekonomske situacije i sloma sirijskog gospodarstva pod sankcijama Ujedinjenih naroda i Europske unije, zbog čega čak dvije trećine Sirijaca živi ispod granice siromaštva?

Nije domovinskoj inteligenciji nikad palo na pamet da je mržnja u očima kalifovih koljača – a njihove oči i mržnja u njima jedino je što smo od njih ikad vidjeli – samo mrena za njihove oči, što skreće pogled s korumpirane sirijske ekonomije, čvrste državne kontrole naftnih resursa i propasti sirijske poljoprivrede, nekoć desetog svjetskog izvoznika pamuka i četvrtog proizvođača maslinovog ulja.

Autentična hrvatska mržnja

Nije joj to padalo na pamet čak ni kad je ono prije godinu dana prvi put čula za idiota što se proglasio vrhovnim kalifom svih muslimana svijeta i objavio plan za prvu petoljetku, s osvajanjem Španjolske, Austrije i Hrvatske. Ni tada, zanimljivo, nitko u Hrvatskoj, ustravljenoj pred nadirućom islamskom opasnošću, nije pomislio da je možda riječ o samo još jednom političkom redikulu, nikome dakle i ničemu što bi nas trebalo brinuti, barem ne više od, štajaznam, pedeset posto nezaposlenih u Siriji.

Kako onda, to sam htio pitati, hrvatska inteligencija – toliko duboko zaprepaštena nepojamnom, nabujalom mržnjom islamističkih fanatika, da od nje ne vidi sirijsku ekonomsku krizu – tako mirno spava gledajući nepojamnu, nabujalu mržnju u vlastitom društvu? Kako ta, autentična hrvatska mržnja – kad nije dvije hiljade kilometara daleko, nema crnu zastavu Islamske države i ne viče „Allah uekhber!“, već ispod prozora, s hrvatskom zastavom u ruci, viče „Za dom spremni!“ – iznenada više nije nešto što nas treba brinuti, barem ne više od, štajaznam, tristo hiljada nezaposlenih? Kako je ta histerična, tusta, mračna i masovna mržnja odjednom samo izraz šačice golobradih imbecila u crnom i bijedan pokušaj hrvatskih medija da se preuveliča njihov značaj?

Kako to, najzad, i nerazumljiva, iracionalna mržnja koja je Tomislava Salopeka osudila na smrt i otela dok je išao na posao u dalekom Kairu, nije u stvari tek slučaj šačice ekstremista, predimenzioniran da se prikrije katastrofalna ekonomska situacija u Hrvatskoj, odakle ljudi, eto, moraju na posao u Egipat?

U kojem trenutku, naime, mržnja prestaje biti marginalni antropološko-sociološki fenomen i postaje, kako ono, „zabrinjavajuća“? Kad je točno mržnja islamističkih crnokošuljaša prestala biti smiješan levantinski folklor za prikrivanje ekonomske krize i postala prijetnjom našim golim životima? Je li njihova mržnja postala naš problem u trenutku kad je otet Tomislav Salopek, ili još lani, kad je pred kamerom ubijen hrvatski zet David Haines? Je li prestala biti folklorni fenomen kad je ono prije godinu dana objavljena karta Kalifata do linije Karlobag-Karlovac-Beč, ili pak kad je prije dvije godine nezaposlenost u Siriji dosegla pedeset, a inflacija okruglih dvjesto posto?

Kalif Glavaš uz Hitlera

Važno je to znati, jer hrvatska nam je folklorna mržnja, jebiga, dvije hiljade kilometara bliža od arapske. Hrvatskog građanina Tomislava Salopeka ta je strašna, duboka mržnja ubila dok je išao na posao u Kairu, dok u Hrvatskoj tako svako jutro na posao idu stotine hiljada hrvatskih građana. Davno je bilo kad je hrvatska mržnja prvi put ubila nekog hrvatskog građanina, pa ipak je ona i dalje – ponavlja naša inteligencija svoju omiljenu mantru – supkulturni pop-fenomen što služi isključivo da ne mislimo na ekonomiju.

Hrvatski građanin Branko L., recimo, također je išao na posao kad je otet i brutalno likvidiran, samo što ga nisu oteli islamistički crnokošuljaši: bilo je to mnogo prije Islamske države, i mnogo bliže od nje – prije dvadeset četiri godine, u Osijeku, gdje su ga nakon otmice i brutalnog mučenja hicem u potiljak likvidirali bojovnici osječkog kalifa Branimira Glavaša.

Nekako baš u vrijeme kad je u Kairu otet Tomislav Salopek, na Brankovu sudbinu podsjetila je njegova supruga Marija, u razgovoru s ratnim stradalnicama kojega su u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu organizirali intendant Oliver Frljić, Srpsko narodno vijeće i aktivisti Documente. Ovaj put, međutim, izostale su empatija i tuga, a vulkanski bijes zapjenjenih crnokošuljaša nabreklih vratnih žila i obnevidjelih od mržnje, što su pred zgradom riječkog HNK-a urlali, prijetili odmazdom i pretukli jednog novinara, čak je i ikonografski neugodno podsjećala na bijes i mržnju džihadista Islamske države. Samo što su ovi umjesto zastavom Kalifata mahali zastavama Republike Hrvatske.

I sâm kalif Glavaš istih je tih dana objavio fotografiju na kojoj opušten, nasmiješen i slobodan pozira na svojoj terasi, uz par boca vina s likom Reichsführera Adolfa Hitlera, pa to nije izazvalo baš nikakvu reakciju: ista je ta opuštena, nasmiješena i slobodna mržnja prije dvadeset četiri godine zapovjedila otmicu hrvatskog građanina Branka L., ista ga je vulkanska, zapjenjena mržnja što smo je vidjeli pred riječkim HNK-om onomad mučila i likvidirala, pa ipak je danas ta mržnja tek folklor kojega mediji preuveličavaju kako ne bismo pričali o nezaposlenosti zbog koje Hrvati danas odlaze u Njemačku ili, eto, Egipat.

Ustaško orgijanje u Kninu

Dok je tako zaprepaštena, ali sa sigurne udaljenosti, pokušavala dokučiti daleku i nerazumljivu mržnju koja je ubila Tomislava Salopeka, Hrvatska se gušila u vlastitoj. Dok je Glavaš nazdravljao svome Führeru, a crnokošuljaši divljali pred riječkim HNK-om, državna proslava godišnjice Oluje u Kninu, pod visokim pokroviteljstvom same predsjednice Republike, pretvorila se u ustaško orgijanje, srpskim turistima uništavani su automobili, orilo se Hrvatskom „Za dom spremni!“, „Ubij Srbina“ i „Evo zore, evo dana“ – „evo Jure i Bobana“, pjevaju na YouTubeu i vukovarski dogradonačelnik Marijan Pavliček i predsjednik Gradskog vijeća Igor Gavrić – vulkanska je, primordijalna mržnja preplavila škole i gradske ulice, stadione i svadbene sale, novine i internetske forume, politiku i kulturu, pa ipak se cijela ta stvar ispostavlja tek kao smotra folklora, djelo šačice golobradih imbecila u crnom i bijedan pokušaj da se preuveličavanjem njihova značaja skrene pozornost javnosti s istinskih, pravih problema hrvatskog društva – katastrofalne ekonomske politike hrvatske Vlade i sloma hrvatskog gospodarstva.

Nezaposlenost hrvatskih građana, shvatili ste, najviše brine one što bi ih otimali na putu do posla.