Da nije šega stvarno bi bilo smiješno. Amel Tuka, jedan od najbržih atletičara u utrkama na 800 metara i osvajač bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, dobio je po povratku u domovinu - novi broj mobitela!
“Broj telefona simbolizira novi bosanskohercegovački i balkanski rekord sa ostvarenim vremenom 1:42:51 koje je našem šampionu donijelo prvu poziciju na Dijamantskoj ligi u Monte Carlu. BH Telecom dugi niz godina podržava sve bh. reprezentativne selekcije i sportiste, što će svakako nastaviti činiti i u budućnosti“, saopćeno je iz ove, još uvijek neprivatizirane, velike i profitabilne kompanije.
“Za marketinški tim BH Telecoma problem će biti ako Tuka popravi svoj rekord na završnom mitingu Dijamantske lige u Švicarskoj“, primjetio je jedan novinarski šereta u neuspješnom pokušaju da bude duhovit.
To, stvarno, nema nigdje na svijetu: oboriš dva, tri rekorda, osvojiš medalju i dobiješ novi broj koji, da cirkus bude kompletan a još jedan vic o glupim Bosancima dobar, objave u novinama, pa ga, ako želiš malo mira, možeš odmah dati nagluhoj tetki koja se svakako nikada ne javlja ni na stari.
Problem je, međutim, u tome što je novi broj, valjda i novi telefon – imaju na lageru u BH Telecomu sigurno nešto samsunga, iphonea, htc-ova…za pokloniti – više, puno više od onoga štoje Amel Tuka, jedan od najbržih atletičara u utrkama na 800 metara i osvajač bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, dobio od onih institucija koje postoje samo zato da brinu o vrhunskim sportistima, da im pomažu, osiguravaju uslove za trening i neke pare za život. Ne može se, jebi ga, raditi k'o rudar, konobar, prodavač paprika, čak ni mašinski inženjer – i biti treći na svijetu, prvi na Balkanu, ma ni drugi u kantonu. Hajde dobro, to može, samo nije važno.
Nije se, vidjeli ste, Amel Tuka ni dozvao od uspjeha na utrci Dijamanstke lige u Monte Carlu, a otkriveno je kako među jedanaest stipendista Olimpijskog komiteta BiH za iduću godinu i Igre u Brazilu, nema Amela. Vrag će ga znati je li tako, ali možda i nije loše da on ima što manje posla sa Olimpijskim komitetom, jer šta ako za njegov nastup negdje oni moraju nešto platiti, pa se ispostavi da neće, nemaju para, potrošili, sekretarica na bolovanju, predsjednik peče rakiju… Da, pogodili ste odgovor: platit će Pero Gudelj, kao što je već platio kotizaciju za učešće kadetske košarkaške reprezentacije BiH na Evropskom prvenstvu u Litvaniji. Onom gdje su uzeli zlatnu medalju, a najteži protivnik im je bila mogućnost da finale i ne zaigraju pošto su jedini, ali jedini, kasnili s plaćanjem.
Ne oni, igrači i Josip Pandža, već famozni nadležni.
Slične priče Amela Tuke i dječaka koji su preskakali litvanske centre i španska krila, vode ka pitanju: kakav, majku mu, kreten moraš biti da nekome ko je u tom trenutku peti u Evropi ne daš stipendiju za Olimpijadu ili da ne uplatiš kotizaciju za jednu od najtalentiranijih mladih košarkaških ekipa u Evropi i šire?
Iza tog „kakav kreten moraš biti“ otvara se autoput do pakla i počinje lista, duga, jako duga lista pitanja sa istim početkom. Kakav, dakle, kreten moraš biti da u sred rata, kada se jedino međunarodnoj pomoći možeš nadati, za ambasadora u Austriju, pa onda u Švicarsku pošalješ poštara? Kakav kreten moraš biti da Richardu Holbrookeu kažeš, odmah poslije rata, kako nema nikakve potrebe da se ukida SDS, tada pod punom kontrolom Radovana Karadžića? Kakav kreten moraš biti da – priđimo vremenu sadašnjem ili tek prošlom – sve para za zdravstvo u Kantonu Sarajevo povjeriš dokazanom prevarantu? Kakav, također, kreten moraš biti da Elektroprivredu daš nekom Grabovici, a BH Telecom ponudiš prvom ko naiđe? Kakav, majku mu, kreten moraš biti da za ministra kulture u kantonu sa najviše dobitnika međunarodnih priznanja po glavi stanovnika, imenuješ profesionalnog turistu? Kakav, jebo te, moraš biti kreten da u kulturi kadroviraš tako da se Maca Diskrecija čini kao sasvim prihvatljiv izbor za predsjednicu Fondacije za kinematografiju FBiH, a Šabanova Cuca za kulturnog atašea BiH u Beogradu? Kakav, da se skrati, kreten moraš biti da jednom, eto, izabereš one koji uspiju i šinu pokvariti, a onda slučajno grešku ponoviš još dvadeset sedam puta?
Pablo Iglesias, španski socijalist, aktivist i vođa pokreta PODEMOS, mogućeg pobjednika narednih izbora u toj zemlji, društvo u kojem živi dijeli na većinu koju čine ojađeni građani i manjinu koju naziva političkom kastom. Drugi, tvrdi on, beksrajno kruže od pozicije do opozicije, čine jednaku štetu i gomilaju dugove koje onda prvi moraju sanirati i vraćati. Iglesiasa, naravno, mainstream mediji zaobilaze, dok ga politička elita prezire. No, građani, narod, javnost, vole profesora dječijeg lica i duge kose.
Nije naše društvo puno drugačije od španskog . Ustvari, nije ni jedno, samo što drugdje, u manjoj ili većoj mjeri postoji nešto što se, kažu, zove odgovornost. Tamo gdje je ima može se, nekako, dogoditi da najbolji atletičar ne dobije stipendiju, da najboljim košarkašima prijeti izbacivanje sa Evropskog prvenstva zbog neispunjavanja prihvaćenih obaveza, da ministar saobraćaja postane ortoped, da… Ma može svašta, samo što se na kraju dogodi da se za greške – odgovara.
Drugačije rečeno, sa karijerom se mogu pozdraviti svi oni što su zaboravili nekog svog Tuku, potrošili pare košarkaške reprezentacije na dva vikenda s ljubavnicom ili su ogroman, javni novac, povjerili najobičnijem đilkošu.
Kod nas se, znamo, ništa slično ne može desiti. Nema, prosto nema, te greške, skandala, budalaštine, koju će javnost kazniti prvom zgodnom prilikom, na redovnim ili vanrednim izborima ili makar padom rejtinga stranke koja je negdje među ološem pronašla svoje najprominentnije kadrove. Takozvanu javnost u Bosni i Hercegovini niko ne zna kao bosanskohercegovačka politička kasta, naučena, svjesna, dovoljno pokvarena za skontati kako ne postoji ništa pod kapom nebeskom dovoljno naopako da bi podrazumijevalo kaznu goru od dva – tri novinska komentara i kraktotrajnog zgražanja na društvenim mrežama. A to je, valjda nema potrebe naglašavati, problem. Golem.
I takav će ostati sve dok je jedini tačan odgovor na ono nulto „kakav kreten moraš biti“ pitanje: moraš biti – mi.
