“Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom”.
Ovim riječima je norveški ekspresionista Edvard Munch opisao nastanak svog remek djela “Krik”.
“Sjedio sam u kafani, sunce je zalazilo, pušio sam tompus, video sam krvavicu i kelnera koji donosi teleću glavu u škembetu. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, moj prijatelj je nastavio da puši tompus, a ja sam stao, drhteći od nemira, jer sam za susjednim stolom primijetio jednog kretena iz BIA, osjećao sam beskrajan krik kako prolazi kafanom”. Ovako je srpski ekspresionista Ivica Dačić, opisao nastanak svog remek djela “Krik”, objavljenog na sajtu “krik.rs”.
Kolumne Draže Petrovića
Dačićev “Krik”, za razliku od Munchovog “Krika”, ima svoj nastavak. Zato što se na Munchovom “Kriku” ne pojavljuje Miša Banana, impresionista ovdašnji, nazvan tako jer je pola SPS-a bilo impresionirano njegovim likom i djelom, ko da su upoznali Edvarda Muncha, glavom i bradom.
A zapravo niko nije imao pojma o kome se zapravo radi.
“Mene niko nije upozorio ko je Miša Banana”, ponavlja ovih dana Ivica Dačić: “Ja sam bio ubijeđen da je to neki propali taksista koji me zna sa televizije”, provejava iz svakog njegovog odgovora.
“Pa dobro, imamo vaše snimke i sa Slobom Miloševićem”, dosadni su novinari.
“Mene niko nije upozorio ko je Sloba Milošević”, ljut je Dačić.
“A evo i snimaka sa Borisom Tadićem!”, nastavljaju novinari.
“Mene niko nije upozorio ko je Boris Tadić”, bjesan je Dačić.
“A evo i snimaka sa jednom gospođom bez gaća”, nastavljaju novinari.
“Mene niko nije upozorio da je to skrivena kamera”, kriči Dačić.
“A evo i snimaka sa nekim koferom”, nastavaljaju novinari.
“Mene niko nije upozorio šta je u koferu”, urliče Dačić, jer on, tako nekako, uvijek posljednji sazna s kim je sve sjedio po kafanama, po strankama, po stanovima, po TV studijima i po koalicijama. Što ukazuje da Ivica Dačić nije baš neki posljednji krik tehnike, kao što izgleda. Nekako je uvijek na ivici zakona. Naročito Marfijevog.
Otud valjda prvi član Marfijevog zakona glasi: Ako nešto može da pođe naopako, poći će naopako, a drugi član Marfijevog zakona glasi: Ako nešto može da pođe naopako, poći će naopako Ivici Dačiću.
Jednostavnije rečeno: to što slučajno može da se desi Ivici Dačiću, nije se desilo ni Andreju Vučiću. Kome se takođe u životu sve dešava slučajno, pa treći član Marfijevog zakona glasi: Ako nešto ne može da pođe naopako Ivici Dačiću, poći će naopako Andreju Vučiću.
Sudeći po snimcima i izjava neodbjeglih aktera, Miša Banana je progonio članstvo SPS-a na ulici, po ugostiteljskim objektima i na radnom mjestu.
Recimo, Vanja Vukić, šef Dačićevog kabineta, prije neki dan je izjavio povodom svog snimka sa Mišom Bananon na ulici: “Ja ovog čovjeka prvi put vidim. Mislim, ne znam ko je. Znači, priđe vam neki čovjek na ulici i kaže vam bilo šta”.
Valjda je to bilo ovako: ide Vukić Vanja ulicom, kad neki tip zaustavi baš Vukić Vanju, umjesto da zaustavi agenta s kamerom koji je išao iza Vukić Vanje.
“Ej, mali”… dobaci mu Banana.
“Ko? Je l’ ja?”, okreće se oko sebe Vukić Vanja.
“Ti, ti! Kaži mi, molim te, kako odavde da stignem do zgrade SPS-a?”, pita ga Miša Banana, jerbo vam je to tako, znači, priđe vam neki čovjek na ulici i kaže vam bilo šta.
“Imate sreće! Upravo idem odande! Znači, vidite onog tamo čovjeka što nas snima…”, rekao je Vanja Banani.
“Vidim! Je l’ to neki rijaliti?”, pita Banana.
“Ne, ne… Slušajte me pažljivo. Ne idete kuda ide on, nego skrenete desno, pa se onda okrenete da vidite da l’ vas prati, pa onda skrenete lijevo, pa se opet okrenete… Ako vas prati, skrenite opet lijevo… I tako sve dok vas ne izgubi iz vida. E, onda pitajte prvog prolaznika da vam objasni gdje je zgrada SPS i ne možete da promašite”, tako je valjda Vanja Vukić objašnjavao slučajnom prolazniku Miši Banani kako da najbrže stigne do sjedišta SPS-a, a da to pritom ne završi u svim vijestima septembra 2015.
Dačićev “Krik” nema veze samo sa Munchom, već i sa Aisensteinom. To je najbolji nijemi film poslije “Oklopnjače Potemkin”, pa se pola Srbije ovih dana dere: “Ton, pusti, ton”, ko Flojd u “Nacionalnoj klasi”. Te je jedan tabloid angažovao čitače sa usana, da rastumače sadržaj sastanaka sa Mišom Bananom, poslije čega će valjda da nam rastumače i o čemu se radi u “Oklopnjači Potemkin”. Čitači s usana ništa epohalno nisu primijetili u razgovoru, jer ko bi uočio išta sumnjivo u dijalogu:
Miša Banana: Je l’ šmrčeš?
Dačić: Nisam bio prehlađen, da kucnem u drvo, od zimus…
Miša Banana: Mislim, oćeš bijelo?
Dačić: Bijelo? Aaaa, oćeš neko predjelo da naručimo, sir, kajmak, bijeli mrs…
Miša Banana: Ma jok, bre, oćeš koku?
Dačić: Žilava mi je koka, ja bih prije neku piletinu sa susamom…
Miša Banana: Darko te pozdravlja…
Dačić: Darko Pančev! Gdje si ga sreo?
Miša Banana: Ma ne taj, bre… Ovaj zabranjeni Darko…
Dačić: Zabranjeni!? Aaa, ovaj Darko i Marko iz “Mentalnog razgibavanja”! Pozdravi i ti njega…
Miša Banana: Joooj, Ivice, ala lupaš! Ovaj Darko na Š.
Dačić: Na Š!? Misliš, Šešelj!? Zar se on ne zove Vojislav?
Miša Banana: Uh, bre! Ovaj na prva tri slova Šar.
Dačić: Šarović! Što bi mene pozdravljao Nemanja Šarović?
Miša Banana: Aman, bre, čovječe, D. Šarić!
Dačić: Kažeš D. Šarić? Aaaaaaa, Dragana Šarić! Misliš da ja ne znam da je pravo ime Bebi Dol – Dragana Šarić? Pozdravi je puno. Obožavam onu njenu pjesmu: “Braziiil, Španija, Kolumbija, Kuba i Amerika, samba, rumba, ča-ča-ča…”
Miša Banana: Eeee, Kolumbija! D. Šarić je trenutno u Kolumbiji, to sam htio da ti kažem!
Dačić: Bebi Dol u Kolumbiji!? Nisam znao. Zar ona nije na “Farmi”?
Miša Banana: E, ubiću se, keve mi!
I tako je to bilo, garant. Srećom, ne vidi se kraj snimka, jer bi on riješio misteriju nestanka Miše Banane.
Miša Banana se zapravo ukokao tog popodneva u kafani poslije tajnog sastanka sa Ivicom Dačićem. A ko se ne bi ukokao?