Sjećate li se Alastaira Campbella? Slabo nešto, k'o kroz maglu...pretpostavljam. On se nas, ne nas kao ljudi, već Bosne i Hercegovine, sigurno sjeća: lijepe je pare zaradio, a da nije radio.

Možda nešto i jeste pokušao, vrag će ga znati, ali je avantura završila kolosalnim nesupjehom. I isplaćenim milionskim honorarom. Je li bilo milion eura ili milion maraka, to nikada nije rečeno.

Uglavnom, tamo negdje krajem 2013. godine, Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik Socijaldemokratske partije i ministar spoljnih poslova u slobodno vrijeme, je na tren sišao sa narcističkih visina i shvatio da možda, nekim čudom, SDP neće dobiti naredne, opće izbore. U roku odmah je doveo Campbella, britanskog spin doktora i najutjecajnijeg savjetnika nekadašnjeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva, Tonyija Blaira. I još nešto: tvorca laži o hemijskom naoružanju u Iraku, kojom je pravdana vojna intervencija Sjedinjenih Država i Velike Britanije u toj zemlji.

Blair i Campbell su, inače, za britansku i evropsku socijaldemokratiju učinili sve što protivnici ljevice nisu uspjeli nakon desetljeća predanog rada. Ostvarili su, zapravo, san pokojne Margaret Thatcher, moćne konzervativke i majke neoliberalizma. Ona je, kada je upitana šta smatra najvećim uspjehom svoje politike, odgovorila: „Nove Laburiste“. „Svi smo mi tačeristi, samo se razlikujemo po socijalnoj osjetljivosti“, izjavio je poodavno bivši čelnik Laburista – Tony Blair.

U jesen 2014. raspala se ljubav na prvi interes: SDP je katastrofalno poražen, Campbell se vratio kući,a Lagumdžija je malo kasnije prestao biti predsjednikom stranke koja se od njega i jeseni prošle godine još uvijek oporavlja.

„Anyone But Corbyn“ ili „Svi samo ne Corbyn“, rekao je Alastair Campbell uoči nedavnih izbora među britanskim Laburistima, komentirajući kandidate za predsjednika i odgovarajući na pitanje o tome koga smatra najboljim kandidatom. 

Naravno, pobijedio je baš Jeremy Corbyn i to sa šezdeset posto podrške stranačkih drugova, a Britanija je dobila, kako je rečeno, najljevijeg lidera velike stranke ikada. Corbyn je, inače, neskriveni socijalista, Marx mu nije mrzak, sasvim suprotno, bio je sindikalni aktivista, zagovornik je nacionalizacije javnih dobara poput željeznice – privatiziranih upravo u vrijeme Margaret Thatcher – besplatnog obrazovanja, poreske politike prema kojoj najviše daju oni koji najviše i zarađuju, a protivnik je NATO-a, Evropske Unije, čvrstih veza političke i bankarske elite…

Birače ljevice, potvrđuje to Corbynov uspjeh, više ne zanimaju sitne, kulturološke razlike između njihovih favorita i političkih protivnika. Drugačije rečeno, prošlo je, svršeno vrijeme famoznog trećeg puta, nepropitivanja sistema – već njegovog šminkanja… Oni što su podržali sijedog šezdesetogodišnjaka – a među takvima je veliki broj žena i, naročito, mladih – pokazali su kako je od njihovog razočarenja socijaldemokratskim liderima veće jedino razočarenje onim u što se ista ta socijaldemokratija pretvorila, služeći svojim prirodnim neprijateljima bolje nego ijedan saveznik.

Pitanje je, da se i mi, evo zajedno, vratimo kući, je li vijest iz Engleske stigla u Sarajevo, u Alipašinu 41, tamo gdje je sjedište Socijaldemokratske partije BiH koju u nedjelju, dvadesetog septembra, očekuju izbori za predsjednika, prvi na kojima će glasati svi članovi stranke? Na odgovor možda nećemo morati dugo čekati. Pobijedi li Nermin Nikšić, navodni favorit među petoricom kandidata, znat ćemo da je negativan.

Nekadašnji partijski sekretar, pa zatim i premijer federalne Vlade, dakle sukreatora nedavno usvojenog Zakona o radu kojeg bi, bez suvišnih zašto, potpisala i Margaret Thatcher dok je ubijala socijalnu državu, ničim za ovo mjeseci koliko ima da je zamijenio Lagumdžiju nije pokazao da razumije procese i promjene koji su, prvo, sa političke margine pomakli Sirizu, zatim stvorili PODEMOS u Španiji, ojačali Die Linke u Njemačkoj i evo, tamo gdje su se najveći optimisti među ljevičarima najmanje nadali, Jeremy Corbyna učinile predsjednikom Laburista. Ma koliko, dakle i možda, loše mislio o svom prethodniku, Nikšić se pokazao tek kao njegov nastavak sa drugim jedinstvenim matičnim brojem građanina… 

Socijaldemokratska partija BiH je, bez obzira na trenutnu, minornu podršku birača, još uvijek važna stranka sa moćnom infrastrukturom, brojnim članstvom i nezanemarivom cifrom, istina, višestruko iznevjerenih simpatizera. Kao takva, ona se može priključiti trendu kojeg, očito, nije zaustavilo masakriranje Alexisa Tsiprasa i nasilničko marginaliziranje Yanisa Varoufakisa. Corbynov trijumf pokazao je kako za promjene na ljevici nisu nužne i nove partije lijeve političke organizacije, već da se kroz veliku, postojeću stranku mogu činiti prvi koraci u otklonu od propalog koncepta ka novom pravcu koji, što je važno naglasiti, sa izvornom socijaldemokratijom nikakve veze nema. Izvorna je, u prijevodu, danas promašena koliko i ova u terminalnoj fazi. 

Kao što uspjele revolucije nema bez politbiroa, tako ni promjena unutar neke zajednice nema bez lidera tih promjena. Zato su, između ostaloga, važni nedjeljni izbori i zato nisu samo unutarstranačko pitanje, već početak procesa u kojem će se vidjeti je li SDP nepovratno propao i treba li, posljedično, tražiti mu ili stvarati alternativu, jer stranka koja će deklarativno biti lijeva, suštinski neoliberalna, klijentelistička, po potrebi i nacionalistička – samo što će taj nacionalizam pakirati u nekakav bosanskohercegovački patriotizam i nalaziti njegove manekene nebošnjačke narodnosti – a sve uz Titove slike i Kozaračko kolo, naprosto ne zaslužuje više od tri posto glasova na izborima, ako i toliko. Svakako taman dovoljno da nikada ne zasmeta sadašnjoj i svim budućim koalicijama na vlasti.

SDP-u treba hrabar predsjednik: neko ko neće ekonomsku stvarnost i poredak prihvatati religijski, bez propitivanja i nuđenja alternativnih modela, niti će umjesto dejtonskog, ustavnog monstruma, kao do sada, ponuditi bošnjačko-biračkom uhu milu priču o građanskoj Bosni i Hercegovini.

Ne treba toj partiji, jednostavno ne treba, osim da joj organizira il’ sporovod il’ dženazu, Tony Blair za siromašne, već Jeremy Corbyn koji zna gdje živi i kojem se, kao novom šefu Laburista, može vjerovati i zato što on nije slijepo vjerovao prethodnicima – u ovom, našem slučaju, prethodniku – ali se nije ni prilagođavao, ni povlačio, niti je u napadu shvatanja sebe ozbiljnim formirao neke nove stranke.

E takvih je među pet kandidata za predsjednika malo, najviše dvojica… Zovu se Jasmin Imamović i Emir Đikić.