Posebna vrsta ovaca, konačno, može slaviti: dokazano je da ima života i nakon Kurban-bajrama. Riječ je, inače, o onim ovcama što ih se, iako nisu obrasle vunom, redovito šiša i, ma koliko bile nejestive, povremeno kolje.
Ta se vrsta, od drugih još razlikuje i po tome što hoda na dvije noge, ima jedinstveni matični broj, račun u banci, stan pod hipotekom, te pravo glasa koje koristi s vremena na vrijeme, demonstrirajući zavidnu upornost u spremnosti da završi kao prevarena.
Ovogodišnji se Kurban-bajram, dakle, može smatrati historijskim. Jednoga će dana djeca o njemu učiti u školi, a rijetki će među njima moći reći kako im je dedo, pradedo, praamidža, neko već, stvaranju historije i svjedočio. Recimo tako što je Fahrudinu Radončiću donio čačkalicu ili Bakiru Izetbegoviću sok od zove, dok su u „Bosanskoj sobi“ Restorana „Kibe“ u Sarajevu dogovarali partnerstvo Stranke demokratske akcije i Saveza za bolju budućnost.
U kratkoj i neslavnoj povijesti našeg višestranačja, nema toga što je bilo nemoguće. Koalirali su partizani na baterije sa Duracell ustašama, Bošnjaci su se radovali izbornim pobjedama nemaskiranih četnika na istoku Hercegovine, istom su cilju, istina oko petanest minuta, težili Dragan Čović i Željko Komšić, ali još od bratskog vezanja zastava od kojih će dvije postati ratne, neka koalicija nije dočekana tako euforično kao ova što su je uz orgije za nepce dogovorili Mali princ i Donald Trump za siromašne.
Uglavnom, velika je radost obuzela što novinske komentatore, što umirovljene hodže, što mudrosere opće prakse, a sve zbog deala sklopljenog između prekjučerašnje polubraće iz interesa i dojučerašnjih smrtnih neprijatelja, ljudi koji jedan o drugom znaju sve najgore, samo što je Radončić znanje podijelio sa kim je stigao, dok je Izetbegović barem pola prešutio, svjestan da, kada govori loše o bivšem medijskom magnatu, jednako govori i o svom ocu. Nisu, naime, Radončićeva moć i imetak posljedica ničega drugog do privilegiranog položaja i nemale potpore SDA čiji prvi predsjednik nije – poput Franje Tuđmana – nikada jasno rekao kako stari sistem ne treba popravljati, već demontirati do kraja, ali je na tome predano radio, prepuštajući očišćeni prostor onima za koje je vjerovao da im ambicija neće nadrasti dodijeljenu ulogu.
Fahrudin Radončić je živi spomenik Bosne i Hercegovine po mjeri Izetbegovića – unije tri odvojena društva, u kojoj se ono bošnjačko prepoznaje iz aviona i na svaki način i, naravno, potpuno kontrolira. Razlika je tek u tome što su Otac i Sin prešućivali ono što je Radončić radio i govorio bez zadrške: on publiku svojim novinama nije tražio – što je demonstrirao i samim nazivom prvih listova iz kojih će nastati medijski koncern – niti u Širokom Brijegu, niti u Trebinju, već je „Avaz“ definirao kao bošnjački medijski projekat, Bošnjacima se obraćao i među njima širio utjecaj, igrajući se sa raznoraznim saveznicima kako je stigao i koliko mu je interes nalagao.
Bakira Izetbegovića kao predsjednika SDA i Fahrudina Radončića kao, kako se voli predstavljati, uspješnog biznismena, ne bi bilo bez Alije, pa je između njih dvojice nemoguć historijski sporazum, već samo izglađivanje obiteljskih nesporazuma oko nasljedničke funkcije. Oba su se, kroz sve ove godine od smrti prvog predsjednika Predsjedništva BiH, borila za poziciju koja jednom pripada na osnovu rodnog lista, a drugom na osnovu učinka. Brutalnost te borbe nikada nije imala ama baš nikakve veze sa suštinskim razlikama između poimanja politike ili vizije BiH, jer njih, tih razlika, da ponovimo, nema. To je, uostalom, poodavno, malo nakon formiranja Radončićeve partije, priznao Bakir Izetbegović, kazavši kako su SDA i SBB prirodni partneri.
E, to se prirodno partnerstvo ubrzo pretvorilo u sukob u čijoj su pozadini glasači SDA, uz ostalo, glasali i protiv odmetnutog Radončića, a birači SBB-a i protiv, prije svih, Bakira Izetbegovića. No, kako je demokratija i proces u kojem je legitimno obesmišljavanje motiva glasača, tako su i jedni i drugi džaba krečili. Baš kao nekada oni što su birali SDP, a dobili vlast u kojoj su isti taj SDP sa Titovim slikama i bistama i Hrvatska stranka prava, sa svim što uz nju ide – od ustaških pozdrava do Ante Pavelića u materijalu pogodnom za oblikovanje u raznim veličinama!
Izetbegovića i Radončića nije spojilo sjećanje na vrijeme u kojem im je bilo lijepo dok su bili zajedno, već interes sa odgođenim raspletom. Predsjednik SDA se nije morao dobro zamisliti da skonta kako nakon kratke avanture sa DF-om može birati između goreg i goreg: uvođenja milion malih stranaka u vlast, čija je cijena u ministarskim pozicijama, svakojakim odborima i upravama javnih preduzeća, daleko veća od kapaciteta ili mirenja sa Radončićem; naravno svjesnim da sa kilavim Nikšićem i izgubljenim Komšićem ima koliko hoće prostora za biti lider opozicije i tako bildati poziciju za naredne izbore, samo što je taj recept probao, ali bez nekog rezultata. Osim ako pod rezultatom ne podrazumijevamo napredak SBB-a sa mjestao jedne od, do mjesta prve opozicione stranke.
To, dakle, što su lijepo ručali, ne znači da su se Izetbegović i Radončić i nanovo zavoljeli. Obojica tek znaju da bi budućnost mogla donijeti rasplet kakav ne žele. Sa manjinskom ili vlašću podijeljenom na sotinu stranaka, SDA bi lako, nakon prvih narednih izbora, mogla završiti tako da joj opstanak na poziciji ovisi o tuđoj volji, najprije Radončićevoj, a on, naravno, priliku da se iživljava ne bi propustio. Sa druge strane, u SBB-u su se već preigrali sa vjerom da će Bošnjaci između zakonitog sina i odabranog tajkuna odabrati onoga sa prezimenom drugačijim od Alijinog, a nije im pozitivno niti iskustvo sa strankama sa kojima srdačne i prijateljske odnose – sa SDP-om do i DF-om od prošlih izbora – nisu mogli materijalizirati.
Bitka za političko nasljedstvo i nasljednika Izetbegovića starijeg, ulazi u novu fazu: prividni mir obje će strane koristiti za drugačije oblike borbe. SDA će krivicu za svaku svoju odluku koja bi im mogla nervirati birače adresirati na SBB, dok će Radončić za svaki, sigurni neuspjeh budućih Vlada, optužnicu ispostavljati nekonstruktivnoj, kriminaliziranoj, klijentelističkoj i kakao će već to „Avaz“ definirati, Stranci demokratske akcije. I tako dok opet ne zarate… A teško, jako teško da neće. Znamo, valjda znamo, da nema svađe do one među najbližima i trajnog mira među braćom složnom samo kada ih na slogu nevolja natjera.
