"Navedite prvo činjenice, a nakon toga ih možete iskrivljavati koliko vas je volja“, rekao je veliki američki pisac i omiljeni lik skupljača citata, Mark Twain.

E, činjenice su sljedeće:

– Vedran Puljić je ubijen prije šest godina u događaju koji se obično naziva „navijačkim neredima“.

– Osumnjičeni za ubojstvo, Oliver Knezović, svih je ovih šest godina na slobodi, u Zagrebu, gdje se nimalo ne skriva, već je, uz ostalo, bio i na proslavi izborne pobjede aktuelne hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović.

– U istim tim „navijačkim neredima“, iz vatrenog oružja su ranjeni Širokobriježanin Željko Zadro i Sarajlija Amir Hadžić, ali se o njima ne govori. Živi su pa, valjda, nema potrebe.

– Još niko nije odgovarao zbog krive procjene da utakmica između „Širokog Brijega“ i „Sarajeva“ nije, kako se to kaže, susret visokog rizika, već samo nekakvog i nepostojećeg „srednjeg“. I, po svemu sudeći, neće.

Šest je, dakle, godina prošlo od sunčane oktobarske nedjelje, od dana u kojem je vrijeme bilo idealno za igru, ali niko, barem u Širokom Brijegu, nije provjerio je li i teren pogodan. Tog, četvrtog dana desetog mjeseca, nije odigran susret između domaćeg Nogometnog kluba „Široki Brijeg“ i gostujućeg Fudbalskog kluba „Sarajevo“. Odgođen je zbog smrti dvadesetčetvorogodišnjaka nakon koje, kako je neko rekao već u ponedeljak, ništa više nije bilo važno. Ne pamtim ko je, ali znam da je nehotice, predvidio budućnost: od ubistva Vedrana Poljića do, evo, dan danas, zaista ništa nije važno, ali ne zbog tragedije koja sve druge elemente priče umanjuje, već zbog općeg manjka želje da se rekonstruiraju zbivanja nakon kojih su ostali prazni zatvori i jedan pun grob.

U nedjelju, četvrtog oktobra 2015., odigran je stotinu i šesti derbi. „Horde zla“ i „Manijaci“ zajedno su i jednoglasno skandirali i ime Vedrana Puljića, na opće oduševljenje izvještača koji u tom bučnom, ali tužnom činu, nisu vidjeli da su navijačke okuke posljednja i jedina mjesta na kojima se još uvijek neko uopće bavi jednim neriješenim zločinom. Za sve druge odavno, godinama, baš kako je neko već rekao, ništa nije važno – iako bi, po prirodi stvari i poslova, moralo biti. Znamo da neće: najbolji način da se do istine ne dođe, jeste održavanje postojanja više istina. Mrtvi tako, da parafraziramo Damira Avdića, ostaju mrtvi, ranjeni se smatraju sretnima jer ih samo ponekad nešto žiga prije promjene vremena, dok se živi bave međusobnim optuživanjem.

Sedamdeset i dva mjeseca o istom se događaju govori na dva načina. U sarajevskom narativu, „Horde zla“ su masovno i organizirano krenule u Hercegovinu da, normalno, mirno i dostojanstveno bodre svoj klub. Tamo su ih, odmah po izlasku iz autobusa, napali razgoropađeni Širokobriježani i to, je li, svim sredstvima, računajući i vatreno oružje.
Prema širokobriješkom tumačenju događaja od prije šest godina, navijače Sarajeva nije dočekao niko, ne računajući dva, tri, pet, nevažno koliko, svakako malo policajaca. Tek nakon što gosti počinju razbijati izloge i poslije prvog sukoba sa policijom, dolaze „Škripari“ i tada, zapravo, počinje klasični navijački sukob. 

Snimci sa nadzornih kamera navode iz Hercegovine čine daleko uvjerljivijim od bosanske verzije. Na njima se, naime, vidi kako prva grupa „Hordi“ i dolazi i prolazi bez problema, mimoilazeći se mirno sa nekolicinom onih što u to nedjeljno popodne nisu bili na obiteljskom ručku. Sljedeća, međutim, demonstrira, recimo tako, uobičajeno navijačko ponašanje: razbija izloge, prijeti, sukobljava se sa malobrojnom i neopremljenom policijom… Tek u pretposljednjem činu drame, kamenuju se međusobno „Horde“ i „Škripari“, uz zvuk rafalne paljbe iz automatskog naoružanja.

Nije, međutim, posao ni navijača, ni građana da tumače i rastumače jednu smrt. Zadaća je to policije i pravosuđa, a tu se ne zna kome je manje stalo do rekonstrukcije zbivanja od četvrtog oktobra 2009. godine.

Prvo pitanje iz niza onih bez odgovora, zapravo je već izrečeno, ali kao konstatacija. No, vrijedi ga ponoviti: kako je, zašto i na osnovu čega donešena procjena da susret između „Veleža“ i „Zrinjskog“ u Mostaru jeste, dok onaj između „Širokog“ i „Sarajeva“ nije, policijskim jezikom kazano, događaj visokog rizika?

Zatim, ako se autobusom, pogotovo u koloni, od Sarajeva do Širokog Brijega ne može stići, ali nikako, za manje od tri, ma i četiri sata, kako i zašto rijetkim policajcima u tom hercegovačkom gradu nije upućeno pojačanje koje bi ili spriječilo nerede ili odmah i na silu sve gostujuće navijače sprovelo do dijela tribina „Pecare“ namijenjenog za njih?

Ako to vrijeme, najmanje tri, četiri sata da ponovimo, nije bilo dovoljno da se iz jednog od devet preostalih federalnih kantona dovedu dodatne, obučene i opremljene policijske snage, zašto autobusi sa navijačima iz Sarajeva nisu vraćeni tamo odakle su došli?

Umjesto da gatamo, vratimo su u dalju prošlost i na neke druge utakmice. Krajem ljeta 2002. godine, na Koševu je odigran prijateljski – halo, prijateljski! – susret između reprezentacija Bosne i Hercegovine i ondašnje Jugoslavije. Aleksandar Kovačević iz Niša imao je tada isto godina kao Vedran Puljić u trenutku smrti. Kovačević se iz Sarajeva vratio sa trajnim ožiljkom: u navijačkim neredima je ostao bez oka.

Dvije godine poslije, Jugoslavija se zvala Srbija i Crna Gora, a njena fudbalska reprezentacija je službenu utakmicu igrala protiv BiH na istom onom Koševu, na čijoj su južnoj tribini bili gostujući navijači. Oni su, kao i domaći, ulazeći na stadion ostali bez mobitela, upaljača, privjesaka, ključeva…svega što se može baciti u teren ili prema protivničkim fanovima. Rezultat je glasio nula na prema nula – kako u golovima, tako i u ozlijeđenima. U revanšu, na Marakani, na BH Fanaticose nisu letjela jedino puščana zrna. Sve drugo, od kamenja i dijelova stolica, do baklji i topovskih udara – jeste. Uglavnom, ono što sarajevska policija 2002. nije napravila kako treba, ponovili su srpski policajci 2005. u Beogradu.

Nasilje je i u puno uređenijim društvima sastavni dio navijačkog folklora, samo što se tamo, negdje, gdje država nije servis za izdavanje dokumenata, ne postavlja pitanje hoće li do incidenata doći, već kako ih preduprijediti. I ne računa se na iskustvo iz miroljubivih faza dvaju skupina koje na stadione idu organizirano, sa obilježjima kluba i na pozicije sa kojih se ne vidi kako u praksi izgleda ofsjad. Naravno, ukoliko stadion uopće ima južnu i sjevernu tribinu, što kod nas nije obavezno. Kao što nije obavezno ništa drugo, pa, eto, ni istraga jednog ubistva.

Pravde za Vedrana Puljića neće biti, ma koliko je „Horde“ iz utakmice u utakmicu prizivale. Oni kojima je potraga za istinom posao, znaju da u tom traganju lako mogu naći dokaze svoje ili krivice aparata kojem pripadaju, odnosno prijatelja i kolega koji su, do sada jedinom osumnjičenom, omogućili da se lijepo, kao gospodin, javi u stanicu, a ukaže u Zagrebu.

Vedran Puljić je postao jednim od simbola koševskog kluba i, naročito, onih koji za njega navijaju.

Ostao je, međutim, i simbol društva neograničene neodgovornosti u kojem, zaista, ništa više nije važno. Pa ni nasilne smrti u (prinudnom) miru u kojem se činjenice svakako iskrivljuju bez navođenja.