Kada se već ne može ni ukinuti, niti samoukinuti famozni Dejtonski mirovni sporazum, možda bi vrijedilo pokušati zaboraviti njegove godišnjice, naročito one okrugle.

A jedan takva nam, evo, stiže idućeg mjeseca. I to ona dvadeseta. Nije malo, što jest’ – jest’, već je taman za konferencije, analize, mudrosti i prijedloge od kojih je korist nikakva, dok posljedice mogu biti uobičajeno štetne.

Primjetio je to i lijepo rekao član Predsjedništva iz Republike Srpske, Mladen Ivanić, jedan od posljednjih domaćih političara sa biografijom u kojoj piše da je i prije devedesetih godina prošlog stoljeća imao neku, ne neku – već ozbiljnu karijeru: bio je i tada član Predsjedništva, samo one davne, nestale Socijalističke republike BiH.

Školovala ga je, dakle, posljednja ozbiljna partija u nas – Savez komunista BiH – a on je dobro učio i primjerno se vladao, a kome nije jasno šta to znači, neka uporedi njega i nekog od, prije svih, bošnjačkih političkih amatera u čijim životopisima stoji da su prije višestranačja rođeni i…i eto; sa, preciznije rečeno, onima što fakat vjeruju kako se u stvarnim centrima moći ne radi ništa drugo nego, eto, sjedi i konta kako BiH riješiti entiteta, kantona, distrikta i drugih nedaća.

„Samo se nadam da na ovim silnim konferencijama koje se najavljuju povodom 20 godina Daytona neće biti previše entuzijastičnih ljudi, posebno iz međunarodnih institucija, koji se nama bave jednom u pet godina i da ne dođu opet s velikim inovativnim idejama od kojih će nas zaboljeti glava“, rekao je Ivanić, komentirajući trend zanimanja za Bosnu i Hercegovinu – s povodom i onako, do pola bez smisla, a od pola bez snage da se provede ono o čemu se govori.

Zna Ivanić, kao što zna svako kome koeficijent inteligencije nije manji od broja cipela, kako taj jebeni Dayton ne valja, samo što je od njegovog postojanja gori i opasniji svaki pokušaj demontaže nakaradnog, ali i trenutno i zadugo jedinog mogućeg uređenja. „Ako znate u startu da imate tri vizije koje se ne mogu usaglasiiti – zašto tu temu uopšte otvarate“, kazao je Ivanić nedavno, govoreći o tome kuda bi, ali tačno, vodio pokušaj promjena u zemlji sa tri suprotstavljene slike prošlosti, sadašnjosti i isto toliko vizija budućnosti: „Prva u Sarajevu, a to je BiH bez entiteta. Druga u Banjaluci, a to je nezavisna Republika Srpska, a treća u Mostaru – treći entitet“.

Paradoksalno je da se u BiH, istina kanalima iz uvoza, o mogućim, novim problemima, pa i oružanim sukobima, govori u trenutku u kojem je politička situacija stabilnija nego u posljednjih desetak godina. Samo se još budale, konji – kako bi glasio precizniji prijevod naslova serije kod nas poznate kao „Mućke“ – i Milorad Dodik zanose idejama i pričama o tome da će u skorijoj budućnosti svanuti dan u kojem, za početak, ili neće biti Republike Srspke u BiH ili Republika Srpska neće biti unutar granica Bosne i Hercegovine.

Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, kao zapravo jedini stvarni, nemaskirani bošnjački reprezenti, nemaju više ni volje, ni želje, ni snage da eksperimentiraju. Prvi puštanjem takozvanih građanskih stranaka da nacionalističke ciljeve prodaju kao bosanskohercegovački patriotizam, a drugi pokušajima da iz opozicije pređe u historijske ličnosti. Pomireni su, kako je već pisano ovdje, iz interesa, a saglasni da će strateškim ustupcima dobiti više nego egzibicijama koje su legitimirale svaku tvrdnju Dragana Čovića o nejednakopravnosti Hrvata u BiH.

On, pak, deklarativnu brigu za BiH i zalaganje za euro-atlantske integracije investira upravo u proces na čijem kraju neće biti trećeg entiteta, ali hoće izbornog zakona koji će onemogućiti ono što se obično naziva majorizacijom Hrvata. O čemu, uzgred rečeno, u posljednje vrijeme puno češće i više govori Fahrudin Radončić, nego Dragan Čović – ali tako da bi potonji svaku riječ potpisao.

U mjesecu obilježavanja dvadesetogodišnjice susreta i zbivanja u vojnoj bazi Wright-Patterson, u Republici Srpskoj bi se trebao održati i referendum sa pitanjem postavljenim tako sugestivno da nema drugog odgovora osim onoga koji odgovara Miloradu Dodiku. Njegov, Dodikov problem je što mu ozbiljni politički protivnici, po prvi puta u zadnjih devet godina, jesu u Sarajevu ali samo na poslu. Inače su, u slobodno i vrijeme izbora, tamo gdje i glasačka baza: u Republici Srpskoj. I još uspijevaju istovremeno biti kontra referenduma a da to ne podrazumijeva politički suicid.

Naravno, ne znači to kako su na braniku državnog suda i tužilaštva, sasvim suprotno, već da su našli ili će naći partnere među Bošnjacima i Hrvatima sa kojima se mogu dogovoriti bez rizika na koji je prije nekoliko mjeseci upozorio Ivanić, rekavši isto što i Dodik o pravosuđu, ali uz dodatak prema kojem referendum vodi ka raspakiranju Daytona i mogućem ukidanju entitetskog glasanja: “Taj mehanizam nama garantuje da bez srpskog glasa nema nikave odluke u BIH i to je najveća vrednost koju ni pod koju cijenu ne smijemo ugroziti”.

„Zakonodavac, odnosno Parlamentarna skupština, mora donijeti evropske zakone o izboru i radu Tužilaštva, tužilaca, sudija. Mi ne tražimo da mi, ne daj, Bože, vršimo pritisak na te institucije miješajući se u operativni rad, ali oni moraju nekome davati svoje izvještaje. Oni sad to daju k znanju, što znači ništa. Moramo vidjeti ko bira VSTV. Moramo implementirati najbolje standarde EU. Neka nam daju hrvatski, švedski, čiji god hoće zakon, gdje će opozicija imati vrlo značajan utjecaj na izbor tužilaca, gdje to mora biti više od 70 posto od ukupnog broja parlamentaraca, i, eto, neka nam daju bilo čiji standard, finski, švedski, da ga mi, kao nova koalicija, provedemo, jer mi moramo riješiti stanje u pravosuđu. Zašto? Nema pravne sigurnosti, bez stabilnog pravosuđa, nema stranih investitora i vi ste uvijek na ivici noža da neko, u strahu od politiziranog pravosuđa, može vući vrlo delikatne i po zemlju opasne političke potrese“, kazao je Fahrudin Radončić prije nekoliko dana.

Inače, prema Ivaniću, put za traženje rješenja u ovom, kao i u svakom drugom slučaju, baš poput Radončićevog, vodi kroz institucije BiH u kojima „političari iz RS treba da budu domintani i da te institucije koriste u svoje interese“.

Dugogodišnji novinar i diplomata, Zlatko Dizdarević, jednom je prilikom rekao kako bi se BiH raspala kada bi joj dali. Svjesni te činjenice i lider HDZ-a i čelnici Savez za promjene su, izgleda, odlučili u njoj pokušati postići više od kontrole jednog entiteta ili nekoliko kantona. U Izetbegoviću i, naročito, Radončiću za sada imaju dobre partnere u izgradnji nečega što se može nazvati stabilnom nakaradom – zajednicom koja neće ličiti na ništa, dugoročno neće doprinijeti nikakvim suštinskim integrativnim procesima, ukoliko ih još neko uopšte želi, ali će barem, punih dvadeset godina nakon famoznog Daytona, prestati biti mjesto posredne ratne opasnosti.

Nije to puno, niti čovjeka veseli, ali ipak može biti bolje od proživljenog u svim ovim godinama, mjerenim od odbijanja takozvanog Aprilskog paketa, pa evo do zadnje avanture SDA i DF-a. Osim pod jednim uslovom: da uz Komšićevu stranku, kojoj kao ne spremaju ispisnicu, samo što rade na njoj, Radončić i Izetbegović iz Vijeća ministara ne maknu i Savez za promjene, odnosno zamijene ga SNSD-om.

Bio bi to, naravno, blesav potez, ali Bošnjaci su u takvim svakako dokazani majstori, kao i u kukanju nakon njih.