Samo tako, jednoga su se jutra na graničnim prijelazima države pojavili drečavo narančasti i zeleni natpisi „Totalna rasprodaja!“.

„Totalna rasprodaja!“ – samo tako, jednoga se jutra taj zloslutni natpis pojavi otisnut na velikim, drečavo narančastim i zelenim posterima nalijepljenim s unutrašnje strane staklenih zidova trgovine što tu, na uglu u centru grada, kao opće mjesto vaše privatne geografije stoji otkad znate za sebe: sredovječne prodavačice unutra s tužnom vam nekom, nejasnom nadom u očima kažu da to gazda samo preuređuje dućan, ali i one i vi dobro znate da „totalna rasprodaja!“ na jeziku liberalne ekonomije znači „totalno smo pukli, rasprodajemo zalihe da platimo dugove za najam i podijelimo lanjske plaće, hvala i zbogom“.

Navale onda u malu trgovinu na uglu tranzicijski lešinari i hijene, kvartovske starlete što će konačno kupiti onaj šešir za more što ga zagledaju od Božića, županijski pročelnici što su se najzad dočepali prilike da imaju originalna Brioni odijela, ili provincijski skorojevići koji će za sitne pare svoje grozne vile u drečavim bojama totalne rasprodaje ukrasiti komadima stilskog namještaja.

One će sredovječne prodavačice, dakako, ostati bez posla i izvisiti – jedna će nastaviti visiti na birou za zapošljavanje, druga u lokalnoj birtiji, treća o gredi u potkrovlju svekrove kuće – već sutra radnici će izloge starog dućana oblijepiti bijelim pak-papirom, i već prekosutra, na mjestu na kojemu je desetljećima stajala lijepa starinska trgovina muzičkih instrumenata – ili okvira za slike, ili fotografske opreme, ili čega već – otvorit će se još jedan dizajnerski fancy-restoran za mravojede iz korporativnih komunikacija, ili kakav tinejdžerski cool fashion-store za utegnute dobrostojeće rode i njihove rahitične kćerke.

I domalo se nitko više neće ni sjećati kako je na uglu, tamo gdje je sad onaj hipsterski vintage-caffe, desetljećima stajao mali dućan s fotografskom opremom.

Upravo tako, eto – poput male trgovine na uglu koja pred zatvaranje rasprodaje zalihe sa skladišta – izgleda Republika Hrvatska nakon što je Vlada Tihomira Oreškovića objavila kako traži savjetnike za neovisnu procjenu vrijednosti portfelja trgovačkih društava u vlasništvu države, najavivši tako konačnu rasprodaju preostale pedeset četiri državne tvrtke s polupraznih polica dućana.

Samo tako, jednoga su se jutra na graničnim prijelazima države – što tu, u jugoistočnom uglu kontinenta, stoji već dvadeset pet godina – pojavili drečavo narančasti i zeleni natpisi „Totalna rasprodaja!“. Navalit će sada u Republiku Hrvatsku tranzicijski strvinari, ruske starlete što će za sitne pare pokupovati zgodne neke Državne nekretnine d.d. na moru, austrijski bankari što su se konačno dočepali prilike da imaju originalnu Brijuni Rivijeru, ili menadžeri provincijskih investicijskih fondova, što će se pojagmiti za Hrvatskim cestama, Hrvatskim šumama, Hrvatskim željeznicama, Hrvatskom elektroprivredom, i uopće svemu Hrvatskom što je na polupraznim policama još ostalo od Republike Hrvatske.

– Šest zračnih luka za 89,99 milijuna? – vrtjet će u rukama neki uspješni panamski poduzetnik obiteljsko pakovanje hrvatskih aerodroma. – Može za okruglih sto još i Croatia Airlines i Zrakoplovno-tehnički centar d.d. u Velikoj Gorici?

– Gospodine, gdje će vam duša? – umorno će prodavačica iz Ureda za upravljanje državnom imovinom.

Predsjednik Vlade Tihomir Orešković, istina, s tužnom nam je nekom, nejasnom nadom u očima objasnio kako samo preuređuje državu, kako „neće biti prodaje strateških tvrtki“ i kako je „analizu poslovanja društava u većinskom vlasništvu države zatražio kao temelj za izradu strategije odnosa prema tim društvima, a ne za njihovu procjenu“, ali i on i vi dobro znate da „totalna analiza poslovanja državnih tvrtki!“ na jeziku liberalne ekonomije znači „totalno smo pukli, rasprodajemo državne kompanije da MMF-u platimo kamate i županijskim referentima podijelimo plaće, hvala i zbogom“.

Čovjek se mora do čukljeva pokloniti tom menadžersko-ekonomskom geniju: od svih načina, od svih historijskih zaokreta, strateških odluka, kriznih mjera, bolnih rezova, revolucionarnih ideja i sistemskih reformi, gremij mozgova na čelu sa slavnim kanadskim menadžerom naposljetku se odlučio za rasprodaju stvari iz kuće, rješenje kakvo im je mogao ponuditi svaki preživjeli splitski džanki što, skrivajući se od kvartovskih dilera i utjerivača dugova, sačeka da majka ode prati stubišta, pa joj iz kutije u dnu ormara ukrade onaj par starih naušnica i dva zlatna prstena – sve što je ostalo od pokojne babe – i odnese u lokalnu butigu za otkup zlata.

– Kako si mogao pičkalitimaterina smeće jedno! – vrisne onda stara majka mješavinom najdubljeg očaja, prezira i bijesa. – To je vjenčano prstenje mojih roditelja, sve što mi je ostalo od njih!

– Stara, ne drami – otpuše na to njezin vidno stondirani bilmez jedinac. – Samo sam zatražio neovisnu i stručnu analizu babinih naušnica i prstenja, kao temelj za izradu strategije odnosa prema njima.

– Uf, ja se uplašila da ćeš ih prodati! – lakne onda majci, pa obriše suze i poljubi u čelo svoga pametnog sina, dušu maminu, kojemu ni ona rijetka afrička bolest, zbog koje sam sebi mora davati injekcije, nije pomutila očev smisao za biznis i majčinu strategiju odnosa prema obiteljskim uspomenama.

Jer nema, znate to i sami, dublje vjere od naivne lakovjere narkomanove majke, niti dubljega očaja od bezizlaza ovisnika u krizi i dugovima. Kao što nema lakovjernije i naivnije javnosti od Hrvata, niti očajnijeg nesretnika od premijera džanki-republike Hrvatske, duboko u krizi i dugovima, što je jednog jutra, kad su Hrvati otišli prati stubišta, iz kutije u dnu ormara uzeo onaj starinski set Hrvatskih željeznica, par antiknih hotela, holding Đuro Đaković i Jadroliniju – sve zapravo što im je ostalo od stare Socijalističke Republike Hrvatske – pa Hrvatima poručio da ne drame, jer tvrtke je zapravo samo dao na stručnu analizu Šaki, Zemuncu i Tajsonu iz „Otkupa državnih tvrtki“.

– Nema mjesta panici i malodušju – objasnit će već sutra predsjednik Vlade. – To su provjereni i neovisni eksperti kojima na radnji piše „Sto posto diskretno i legalno“.

„Sve što nije strateško treba privatizirati, da bi se kapital investirao za investicije koje će dovesti do smanjenja duga i bolje i uspješnije Hrvatske“, objašnjava tako premijer Orešković Hrvatima, a ovi ga gledaju s pobožnim povjerenjem, jer kad je to, zaboga, džanki zajebao rođenu majku? Neće on, eto, prodati mamin stan i tatin automobil, ništa strateško, samo one babine naušnice, prstenje, televizor i kauč, „da bi se kapital“, shvatili ste, „investirao za investicije“: imaju on, Zemunac i Tajson dobar poslovni plan, nešto sa suvenirima za slijepe i slabovidne turiste, bistar je on i pametan mladić, ljubi ga majka, samo ponekad baš previše hrabar za našu zabitu ekonomsku provinciju.

Dat će tako Vlada „na analizu“ posljednje tvrtke što su ostale u skladištu onog starog dućana, rasprodat će slavna Republika sve preostale zalihe sa polupraznih polica, bit će novca taman za braniteljske penzije i plaće županijskim referentima do kraja ljeta, a onda… O tome će, jasno, razmišljati kad „onda“ dođe.

Hrvati će, jasno, u međuvremenu ostati bez posla i izvisiti – tko na birou, tko pred kladionicom, tko o gredu u potkrovlju – već sutra radnici će Republiku Hrvatsku oblijepiti bijelim pak-papirom, i već prekosutra, na mjestu na kojemu je generacijama stajala lijepa mala, starinska europska republika s hiljadugodišnjom tradicijom, otvorit će se još jedna fancy pribaltička državica za hipstere sa startupovima za mobiteleće aplikacije, ili neka dizajnerska polinezijska banana-republika, ili još bolje, kakva cool panama-republika za off-shore investitore.

I domalo se nitko više neće ni sjećati kako je na uglu, tamo gdje je sad ona hipsterska vintage-country iz lanca Djevičanskih Otoka, nekad bila mala kvartovska Republika Hrvatska.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.