– Gospodine Milanoviću, treba li po vama priznati Palestinu? – Treba. – Zašto? – A zašto ne? Hajdemo lakše: koji je razlog protiv? To je narod koji nema svoju državu! Znate li da je 1988. godine nakon Prve intifade cijela istočna Europa priznala Palestinu? Znate li da je to učinila i bivša Jugoslavija? Što taj narod nije vrijedan države? Što mora biti izložen onakvoj vrsti terora? Pa dosta je toga! Je li mi to imamo neke dugove prema Izraelu? Jesu li oni nama pomagali? Nisu s nama htjeli razmijeniti ambasadora do 1996. godine! Pa predsjednik Tuđman zbog njih je morao mijenjati svoju knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”! Ta knjiga se za englesko izdanje morala masakrirati da izraelska vlada bude zadovoljna s tim! To je Tuđman i napravio. Svaka mu čast, možda nije ni trebao.

Tako je na Dnevniku Nove TV u srijedu navečer izgledaoizravan prijenos dugo iščekivane i rijetko uzbudljive utrke jezika i pameti Zorana Milanovića. Nepobjedivi jezik predsjednika Republike važio je za apsolutnog favorita utrke, ali analitičari su podsjećali kako je na strani intelekta bilo vrijeme: iako za cijelu onu davnu, prvu godinu Milanovićeva života mlađi od njegove pameti, jezik je potkraj predsjedničkog mandata ipak bio samo pet godina stariji, a mozak isto toliko iskusniji i mudriji.

Početak utrke, međutim, šokirao je stručnjake i navijače. Već na prvo pitanje, “treba li priznati Palestinu?”, Milanovićeva pamet kratko je razmislila, ispekla i rekla “treba”, odmah na startu odmaknuvši vidno iznenađenom jeziku. Nakon pitanja “zašto?”, pamet je svoju prednost još više uvećala s dva efektna retorička protupitanja: “A zašto ne? Koji je razlog protiv?” Milanovićev jezik zaprepašteno je gledao kako pamet odmiče, stigavši za njom tek slabašno izdaleka dobaciti, “to je narod koji nema svoju državu!”.

Postalo je jasno da je pamet izabrala taktiku šoka, računajući kako joj je jedina šansa eksplozivnim startom steći prednost dovoljnu da pred mlađim i spremnijim jezikom sačuva u finišu. Grabila je stoga pred zaprepaštenim jezikom promišljenim, dobro pečenim i izrečenim protupitanjima: “Znate li da je 1988. cijela istočna Europa priznala Palestinu?” Pa još: “Znate li da je to učinila i bivša Jugoslavija?”

Na pola utrke pamet je već senzacionalno vodila za cijeli krug, prije nego se Milanovićev jezik snašao i iskoristio situaciju u kojoj se našao uz odmaklu pamet, pa konačno uhvatio zrak i uzvratio s dva brza protupitanja: “Što taj narod nije vrijedan države? Što mora biti izložen onakvoj vrsti terora?”. Pamet je bila vidno iznenađena tako ranim kontranapadom, a ohrabreni jezik nastavio je kao da je utrka tek započela: “Pa dosta je toga!” Jezikovo odlučno “dosta!” izazvalo je detonaciju oduševljenja na tribinama i zateklo Milanovićevu pamet, koja je zaprepašteno gledala kako jezik sad odmiče protupitanjem od sedam milja: “Je li mi to imamo neke dugove prema Izraelu?”

Bio je to predsjednikov jezik kakvoga pamtimo, onaj iz njegovih najboljih dana. “Jesu li oni nama pomagali?”, nastavio je jezik, sad već gotovo poništivši cijeli onaj krug prednosti kojega je pamet stekla u prvoj polovici utrke. “Nisu s nama htjeli razmijeniti ambasadora do 1996. godine!”, nastavio je jezik i pred ciljnom se ravninom našao tik iza pameti. Drama je bila na vrhuncu, publika na nogama.

Posustala Milanovićeva pamet panično se osvrtala preko ramena, ali jezik je trčao kao razvezan. Bit će to finiš kakav u utrkama jezika i pameti nikad nije viđen. Ima li jezik snage za posljednji pritisak na pamet? Ima li pamet snage da sačuva sad već jedva minimalnu prednost?

Uslijedio je briljantan završni napad. “Pa predsjednikTuđman zbog njih je morao mijenjati svoju knjigu ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’!”, povikao je jezik iznenada, izazvavši muk u studiju i na tribinama. Je li to Milanovićev jezik upravo rekao kako je Tuđman zbog Izraelaca morao mijenjati svoja “Bespuća”?, pitali su se analitičari, gledajući kako predsjednikov jezik prolazi pored njegove pameti kao pored židovskog groblja. Ne samo da je upravo to rekao: “Ta knjiga se za englesko izdanje morala masakrirati da izraelska vlada bude zadovoljna s tim!”, dodao je predsjednikov jezik i u nezapamćenom finišu pobjegao pameti poput Usaina Bolta.

“To je Tuđman i napravio”, posljednjim snagama pokušala je Milanovićeva pamet spasiti stvar držeći se za slezenu, ali bilo je kasno. “Svaka mu čast”, daleko naprijed dobacio je jezik protrčavši kroz cilj s rukama u zraku, pa kao da mu uvjerljiva pobjeda nije bila dovoljna, okrenuo se prema pameti i izbeljio joj se koliko je dug: “Možda nije ni trebao.”

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. I iznosi danas već čuvenu tezu kako “genocidne promjene donose uvijek dvostrane posljetke”, da “s jedne strane neizbježno produbljuju povijesne razdore”, ali “s druge strane dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese”.

Tuđmanova apologija “svedobne sveudiljnosti genocidne činidbe” tako je pritom neprohodna da ju je na autorovu golemu nesreću cijelu pročitao, što se zna, jedan jedini čovjek. Kako, međutim, u svakoj nesreći ima i mrvu kurčeve sreće, naTuđmanovu kurčevu sreću taj jedan jedini čitatelj bio je francuski Židov Bernard-Henri Lévy. Nakon čega je autor pod pritiskom židovske zajednice i međunarodne javnosti knjigu – odnosno njen engleski prijevod, američko izdanje objavljeno 1996. – morao “mijenjati”, odnosno, kako ono, “masakrirati”.

Što je dakle na Milanovićev pravednički bijes Tuđman izmijenio da bi “ugodio” izraelskoj vladi, za što su to američki čitatelji ostali uskraćeni nakon “masakra” engleskog izdanja “Bespuća povijesne zbiljnosti”, objavljene pod generičkim naslovom “Horrors of War”?

Recimo, za zanimljivu autorovu tezu kako zločini u Jasenovcu “nisu tek tako pali s neba, nego su bile nečim uzrokovani i međusobno uvjetovani”, kako je Jasenovac bio “sabirni i radni logor” i kako samo “promicatelji jasenovačkog mita” mogu tvrditi da je otvoren s “izričitom svrhom likvidacije svih zatočenika”. Ili za svjedočenja Vojislava Prnjatovića i Ante Cilige, po kojima su “Židovi činili unutrašnju vlast u logoru” i “često se ponašali gore od samih ustaša”. Ili Prnjatovićevo svjedočenje – uzgred, pred komesarijatom Nedićeve Vlade u Beogradu, ožujka 1942.! – kako “Židovi ostaju Židovi, pa i u logoru Jasenovac”, gdje su “zadržali sve svoje mane, no s tim da su one sada vidnije: sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo njihove su glavne odlike”. Ili Tuđmanov komentar po kojemu je Prnjatovićev izvještaj “sadržavao prilično vjernu sliku” o “zbiljnosti” Jasenovca.

Recimo, za tezu kako “ne bi trebalo zanemariti povijesnu činjenicu da golema većina njemačkog naroda niti je sudjelovala u izvršenju, niti je znala za provedbu genocida”. Ili onu po kojoj je “čak i za većinu državnih i nacističkih dužnosnika ‘konačno rješenje’ židovskog pitanja značilo je tek da Židovi moraju napustiti Njemačku”.

Recimo, za autorovu tezu kako nije bilo “rješenja proturječja između Kristova židovskog ishodišta i nauma njegova kršćanskog univerzalizma”, pa se “od iskona do danas odnosi Izraela i drugih naroda mogu uspostaviti ako ne jedino, a ono pretežito i prije svega na razini neprijateljstava”. Ili onu po kojoj je do “progona Židova sa strane fašističke diktature došlo u sklopu krize onog kapitalističkog sustava kojeg su Židovi bili najizrazitiji predstavnik”. Ili pak onu po kojoj bi Židovi trebali sebi priznati da su u “internacionalističkoj svejednakosti” i sami “posredno, a neki i izravno, pridonijeli održavanju, pače i raspirivanju protužidovskog raspoloženja”.

Sve to Zoran Milanović dobro zna. Naravno da zna. Ne zato što je pročitao Tuđmanovu knjigu – nju su nakon Levija, koliko je meni poznato, pročitali još samo Darko Hudelist i Predrag Lucić – već zato što je dovoljno pametan da pamti međunarodni skandal koji je izazvala prilikom posjete SAD-u 1994., kad je spora i troma pamet Franje Tuđmana nakon punih pet godina konačno stigla tamo gdje njegov jezik bio 1989. Iznemogla i lipsala, sve se držeći za slezenu, Tuđmanova se pamet tada živa zaprepastila pročitavši što je jezik onomad izdiktirao supruzi Ankici, pa se međunarodnoj židovskoj organizaciji B’nai B’rith ispričala zbog svog brzog jezika, uvjeravajući ih kako sad ima “drugačiju perspektivu o svjetskom židovstvu” i “shvaća bolnost određenih dijelova knjige”. Nakon čega jeTuđman za američko izdanje 1996. “izmijenio” – odnosno, kako ono, “masakrirao” – svoju knjigu.

A jezik njegova nasljednika u četvrtom koljenu Zorana Milanovića punih trideset godina kasnije, eto, misli da – uzdužno poštovanje, “svaka mu čast” – “možda nije trebao”.

Možda, tko zna, možda bi Židovi zaista trebali priznati sami sebi da su sami “pridonijeli održavanju, pače i raspirivanju protužidovskog raspoloženja”, možda zločini u Jasenovcu stvarno “nisu tek tako pali s neba”, možda su doista “bili nečim uzrokovani i međusobno uvjetovani”. Možda je to ipak bio samo “sabirni i radni logor”, možda mu “likvidacija svih zatočenika” stvarno nikad nije bila “izričitom svrhom”. “Židovi”, jebiga, “ostaju Židovi, pa i u logoru Jasenovac”: možda su zaista “činili unutrašnju vlast u logoru” i “ponašali se gore od samih ustaša”, pokazavši u Jasenovcu “sve svoje mane, sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo”. Možda je to stvarno “vjerna slika” o “zbiljnosti” Jasenovca?

Možda je stoga predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću doista preostalo da konačno jednom u životu pokaže muda, pozove veleposlanika Izraela, ritualno mu oduzme vjerodajnice i objasni kako se “odnosi Izraela i drugih naroda mogu uspostaviti ako ne jedino, a ono pretežito i prije svega na razini neprijateljstava”.

Priprema, pozor, sad.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad