Kad je onomad 4. listopada i službeno objavljena njegova kandidatura za predstojeće izbore, Dragan Primorac bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, vladajuća stranka vjerovala je u njega, i on se samopouzdan do jaja već vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao kako se - zašto ne, mašta ne košta - upisuje među velikane svoje domovine.

A domovina je bila na povijesnom raskršću, pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola, nitko u to nije zaista vjerovao – najzad, i taj se aktualni predsjednik zaklinjao u ostavštinu pokojnog Oca nacije – ali država je bila u dubokoj krizi, pa ako ovi izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, tih je dana bio pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora.

U pet sati poslijepodne zatvorena su glasačka mjesta i Dragan je s nestrpljenjem čekao prebrojavanje ukupno milijun i pol glasačkih listića. U prostorijama stranke okupio je obitelj i prijatelje, pa uz pristojnu zakusku, pjesmu i prilične količine alkohola – on kao sportaš, naravno, nije pio – trepereći od uzbuđenja čekao. I čekao. I čekao.

Onda je zazvonio telefon.

Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju. Poraz je pri tom bio blaga riječ, to nije bio poraz, to je bilo poniženje.

Te noći Dragan Primorac zakleo se da će se osvetiti. Srušit će i ovu okoštalu, korumpiranu stranku zaostalu u Drugom svjetskom ratu, među jebenim partizanima i ustašama, srušit će cijelu ovu usranu, nezahvalnu i trulu državu i plesat će na njenom grobu.

Sve to, eto, vratilo se Draganu Primorcu 35 godina kasnije. I zujanje u ušima i nemoćni bijes i osjećaj dubokog poniženja, isti kakav je doživio tog davnog 13. listopada 1989., kada je kao kandidat pod rednim brojem 71. – Primorac Dragan, rođen 1965., Hrvat, SSS, student medicine, član Saveza komunista Jugoslavije od 1982., predložen od OOSK Medicinskog fakulteta – doživio bolan poraz na izborima za članove splitskog Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske.

Čak ni zlonamjerni novinari, kad mnogo godina kasnije otkriju tu neugodnu, davno potisnutu epizodu iz njegova života, nisu imali pojma koliko je teška njegova trauma: nije, naime, Primorac tog davnog listopada težak poraz doživio samo kao kandidat za Gradski komitet SKH Split, nego i kao kandidat za Općinski komitet pod rednim brojem 145., i kao kandidat za člana njegova Izvršnog organa pod rednim brojem 28.

Na tri liste, eto, ugurao se bio ambiciozni dvadesetpetogodišnji student na tim partijskim izborima, na čak trima listama tog je 4. listopada 1989. u novinama objavljeno njegovo ime – igrao je, što bi kladioničari danas rekli, kombinaciju – pa je, pričalo se, lobirao da ga nekako uvale i na četvrtu, među kandidate za delegate 14. izvanrednog Kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu, ali drugovi su rekli, “polako, mladiću, ima još vremena za tebe, bit će još izbora i kongresa, blistava budućnost je pred tobom”.

Tri izborne liste, shvaćate, to se jednostavno nije moglo izgubiti – ako ne ode u Gradski komitet, ići će u Općinski, ako ne ode u Općinski komitet, ići će u Izvršni organ, ići će negdje, njegov glasački listić bio je upravo dobitni – pa ipak, kad je zbrojeno svih milijun i pol glasova članova Saveza komunista Hrvatske, mladi je Primorac Dragan, rođen 1965., Hrvat, SSS, student medicine, član SKJ od 1982., veličanstveno popušio na sve tri liste.

Izvršni organ u koji je Primorac išao s partijskih izbora 1989., shvatili ste, nije bio Izvršni organ Općinskog komiteta SKH Splita, ovaj se organ malo drugačije zvao.

I išao je, kako vidimo, u sva tri.

Jugoslavija je tih dana bila na povijesnom raskršću, pod vodstvom predsjednika Predsjedništva Janeza Drnovšeka, Slovenca koji se još uvijek zaklinjao u ostavštinu pokojnog Josipa Broza Tita – cijeli svijet bio je na tom raskršću, niti mjesec dana kasnije pao je berlinski zid – i kad je u siječnju održan povijesni, 14. i posljednji Kongres Saveza komunista Jugoslavije, Dragan Primorac suznih ga je očiju gledao na televiziji.

Tog proljeća održani su i prvi višestranački izbori, stvorena je nezavisna Hrvatska, i već do kraja ljeta – niti desetak mjeseci otkako je one listopadske večeri grizao nokte čekajući rezultate izbora za partijske komitete – Primorac se s drugovima iz taekwondo kluba Kocunar pridružio pričuvnom sastavu splitske policije i krenuo u osvetničku akciju pretresanja hiljada “sumnjivih” vojnih i srpskih stanova, svih onih Aleksića, Radosavljevića i Sekulovića s izbornih lista, svih splitskih Jovića i Jovanovića koji su se ispriječili njegovu snu o partijskoj karijeri.

Umjesto Kongresu Saveza komunista Primorac se posvetio liječničkim kongresima, strpljivo čekajući svoju historijsku šansu, i konačno ove nedjelje, trideset pet godina kasnije, kao kandidat vladajućeg HDZ-a izašao na predsjedničke izbore.

Ako je glasački listić iz 1989. bio dobitni, ovaj sada bio je njemačka marka među listićima. Samo dva imena na njemu, Primorac Dragan, rođen 1965., Hrvat, VSS, liječnik i sveučilišni profesor, kandidat HDZ-a i DP-a, i Milanović Zoran, kandidat istog onog komunističkog SDP-a koji ga je 1989. onako hladno odjebao. Došlo je vrijeme za osvetu. Deset dana prije izbora veteran Partije i taekwondoa pred novinarima je skinuo jaknu, zasukao rukave košulje i samouvjereno poručio svom kandidatu: “Zorane, izađi, došlo je vrijeme za pravi fajt. Jedan na jedan.”

Bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, HDZ je vjerovao u njega, i samopouzdan do jaja već se vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao – zašto ne, mašta ne košta – kako se upisuje u velikane i spašava državu pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola – najzad, i Milanović se zaklinjao u ostavštinu pokojnog Franje Tuđmana – ali domovina je bila u krizi, pa ako ovi predsjednički izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, bio je pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora.

I opet je uz pristojnu zakusku, pjesmu i alkohol – on kao liječnik, naravno, nije pio – trepereći od uzbuđenja čekao rezultate izbora. I čekao. I čekao.

Onda je zazvonio telefon.

Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju.

Jedva tristo osamdeset hiljada od ukupno milijun i pol glasova. Dvadeset pet posto. Tek svaki četvrti glasač. Od cijele njegove obitelji – izračunao je Primorac – od njega, supruge i dvije kćerke, samo je on sam glasao za sebe.

Nitko nikad u cjelokupnoj povijesti hrvatske demokracije nije u drugom krugu predsjedničkih izbora osvojio manje glasova. Više je glasova, recimo, 1992. godine, u eri neprikosnovenog Franje Tuđmana, dobio čak i vječni luzer Dražen Budiša, više glasova je 1997., na vrhuncu Tuđmanove dominacije, Vlado Gotovac osvojio na trećem mjestu, više je valjda glasova na izborima za Gradski komitet Partije davne 1989. dobio i onaj ambiciozni mladi student – i Dragan Primorac zakleo se da će se jednog dana vratiti i osvetiti. Srušit će ovu okoštalu, korumpiranu stranku zaostalu u Drugom svjetskom ratu, među jebenim partizanima i ustašama, srušit će cijelu ovu usranu, nezahvalnu i trulu državu i plesati na njenom grobu.

Ima za njega još vremena, bit će još izbora i kongresa, blistava je budućnost pred njim.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.