Šta biste uradili kada biste uvidjeli da vam se država kreće ka tiraniji? Ako bi jedan čovek postajao isuviše moćan da li biste i šta to uradili da ga u tome zaustavite? Ovo pitanje postavio je režiser Kokan Mladenović u predstavi Julije Cezar.

Shakespearov komad nijedno beogradsko pozorište nije htjelo na svom repertoaru.

29. i 30. novembra u sarajevskom narodnom pozorištu biće izvedena predstava koja je 2015. godine podigla dosta prašine u Srbiji, ali je uprkos svemu zaživjela i iznjedrila u odličnu predstavu koja je poljuljala vlasti susjedne države.

Glavne uloge u predstavi tumače braća Segej i Branislav Trifunović, koji su tada istakli da nije bilo niti jednog razloga da se Kokanova predstava ne prikaže u Beogradu. Sergej je ranije kazao da pozorišta tehnički nisu smjela da daju podršku predstavi – što je jedan veliki apsurd.

O čemu se tu zapravo radi?

Tragedija Julije Cezar jedan je od najznačajnijih komada u historiji dramske literature, a njen osnovni motiv – revolucija i politički prevrat, koji se, na kraju, kompromituju u sopstvenoj nemoći, obesmišljavajući tako fenomen istinske demokratije, nisu, na žalost, izgubili na svojoj aktuelnosti od vremena nastanka ovog komada, pa do danas.
Pišući o ubistvu Julija Cezara u rimskom senatu, 44. godine p.n.e, Shakespeare, u stvari, ispisuje tužnu priču o krahu plemenitih revolucionarnih htjenja, koja se, u sudaru sa ličnim interesima, vlastoljubivošću i pohlepom samih revolucionara, pretvaraju u svoju nakaradnu suprotnost.

Junaci antičkog Rima, postaju, petnaest vijekova kasnije, Shakespearovi savremenici, uronjeni u spletke i zavere elizabetanskog dvora, ali i savremenici našeg historijskog trenutka u kome je moguće posljednje decenije naše aktuelne istorije posmatrati kroz prizmu likova i odnosa Julija Cezara.

Hoćemo li i nakon ove predstave vjerovati u revoluciju, ili ćemo shvatiti da je riječ tek o pukoj zamjeni društvenih elita? Hoće li nam postati jasno da jedni te isti ljudi, bili oni u izobilnoj poziciji vlasti, ili u lagodnoj poziciji opozicije, upravljaju našim životima posljednjih dvadesetak godina, smjenjujući se na ljestvici vlasti, i idući gore-dole, kao na kakvom palanačkom karuselu.

Hoće li nam iznova prodati velike riječi, držati zapaljive govore i nahuškati nas na još jednu pobunu na čijem će kraju “borba za opšte dobro” prerasti u njihovu ličnu korist? Možemo li da prestanemo da vjerujemo u demokratiju ako nam se ona ruga u lice?
Možemo li da trpimo autokratsku vlast samo zato što znamo da će jednog uzurpatora zamijeniti drugi? Možemo li da pristanemo na društva u kojima živimo, ako znamo da su zasnovana na laži? Možemo li da se borimo protiv laži, ako više ni sami ne znamo šta je istina?

Na sva ta pitanja odgovara predstava Julije Cezar u režiji Kokana Mladenovića, i upravo zbog svih pitanja – i odgovora na njih koja predstava daje, dobar dio vremena bila je nepoželjna u velikom dijelu Srbije.

Nema sumnje da će predstava poljuljati i sarajevsku publiku, jer kako je već istaknuto – ali i dalo se naslutiti, komad napisan prije 400 godina – prilagođen je društvenim prilikama i atmosferi u kojoj sada živimo, bez obzira o kojoj zemlji našeg regiona je riječ.

Inače, predstava je premijerno izvedena u okviru “Budva grad teatra” 13. jula, dok je premijera u Srbiji odigrana 19. novembra 2015. godine u Centru za kulturu Svilajnac. Pet dana poslije predstava je igrala u Somboru.

Predstava je gostovala i u beogradskom teatru Zvezdara, a poslije toga – pisalo se – da je njen život neizvjestan. Bilo je tu naravno izvođenja i poslije, ali koncem novembra – ova predstava čiji je i vizuelni identitet sam po sebi provokativan – doći će u najveći hram kulture u BiH , Narodno pozorište Sarajevo. I to dvije noći za redom.

Predstava će biti izvedena 29. i 30. novembra u Narodnom pozorištu Sarajevo u 19:30 sati. Ulaznice možete rezervisati od petka, 4. novembra na blagajni Narodnog pozorišta, a cijena je 15 i 20 KM.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.