Sarajevo je opet okupilo najbolje svjetske novinare i fotoreportere. No za razliku od '90-ih, kada su u svijet slali fotografije i izvještaje koncentracionih logora, zločina, svakodnevnice običnog čovjeka opkoljenog Sarajeva, danas su tu zbog kulture sjećanja. Svako drugačije gleda na vrijeme dvadeset godina unazad.
Dobitnik Pulitzera, Roy Gutman, među prvim novinarima koji je svijet obavijestio o logorima bosanske Krajine. Ratnog novinarska nije se odrekao. Danas istu misiju izvršava na Bliskom Istoku. No, Bosanci i Hercegovci ‘90-ih bili su daleko sretniji od Sirijaca danas, tvrdi doajen ratnog novinarstva.
“Učestvovao sam na panelu o Siriji, o kojoj inače veoma intenzivno izvještavam. Zahvaljući organizatorima WARM festivala, postoji spremnost da se diskutuje i o drugim ratovima koji se sada dešavaju. Jedna od osnovnih razlika između rata u Bosni i Hercegovini i rata u Siriji to je što je svijet mnogo više brinuo za Bosnu. Nisam siguran da su Bosanci toga svjesni, zbog činjenice da nije bilo velike intervencije. Ali, poklonjena je velika pažnja, u vladama, parlamentima, američkom kongresu. Sirija skoro i ne dobiva pažnju, rat traje skoro 7 godina, a ljudi ignorišu tu zemlju, možda čak i ovdje u Bosni“, istakao je Gutman.
Ratnog novinarstva nije se odrekao ni Remy Ourdan, autor filma Opsada, predstavljenog na festivalu WARM. Skoro četiri godine trajalo je krvoproliće u Bosni, a isto toliko – od 2012. do 2016. godine trebalo mu je da sakupi arhivske dokumente koje je u filmu kombinovao sa vlastitim radijskim ratnim izvještajima. ‘90. u Bosni i Hercegovini nije zaboravio, ali tvrdi da mnogi jesu.
“Kada je u pitanju rat ovdje, još postoji poricanje. U postratnim društvima, mnogi ljudi ne žele slušati o ratu, žele ga zaboraviti. Zato na festivalu ove godine organizujemo konferenciju ‘Zašto se sjećati’ – da li se bolje sjećati ili zaboraviti. Mislim da ovdje s jedne strane postoji negiranje, s druge zaboravljanje, dok treći rade na kulturi sjećanja“, mišljenja je Ourdan.
A da nije bilo Ron Haviva, ne bi bilo ni poznate fotografije iz Bijeljine. U Sarajevu je dvije decenije kasnije otvorio izložbu Tranzicije. Ističe da je, uprkos doprinosu međunarodnih novinara i fotoreportera u ratnoj Bosni i Hercegovini, puno značajniji narativ ljudi koji svjedoče o vlastitim sudbinama:
“Izložbu ‘Tranzicije’ napravila je sjajna grupa iz Chicaga, Artwork's project – to je nevjerovatno inteligentan i ambiciozan napor da se fotografima pomogne da dokumentuju stvarnost u vlastitoj zemlji. Toliko godina smo gledali radove novinara iz zemalja iz kojih ne dolaze. Sada gledamo ideje umjetnika koji su odrasli u zemljama u kojima stvaraju. Za mene se uvijek čast vratiti ovdje, gdje sam naučio kako biti novinar i fotograf. Tada su uglavnom sve radove iz Bosne koje je svijet vidio radili međunarodni novinari. Sada imamo priliku vidjeti perspektivu ljudi koji razumiju vlastite živote na drugačiji način. Takva naracija je bolja. Ovdje imamo fotografe iz Konga, Columbije, Amerike, Bosne, pa gledamo dijelove svijeta koje inače ne bismo vidjeli“, naglasio je Haviv.
Rat u Bosni i Hercegovini više je od dvije decenije iza ovih ljudi, misija nekih od njih još nije završena. Mnogo je još priča koje u nesretnim okolnostima čekaju da budu spašene od zaborava.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
