Gost emisije N1 na 1 bio je slavni glumac Boro Stjepanović s kojim je reporterka N1 Đenana Kaminić razgovarala o karijeri, kolegama, umjetnosti, politici, ali i osjećaju za BiH i Sarajevo...

Stjepanović iza sebe ima više od pola vijeka karijere, više stotina uloga, predavao je u četiri regionalne akademije, jedan je od osnivača dvije dramske akademije u Sarajevu i Cetinju, a napisao je i četiri knjige.

Proslavljeni glumac ovih dana boravi u Mostaru u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje radi na jednoj predstavi.

“To je jedan od boljih savremenih tekstova, a za mene je savremeno i sve ono što je 50 godina staro, pa čak i 70. Švedski pisac i novinar napisao je sjajan komad koji je smiješno-tužan, uzbudljiv, dinamičan, iako je samo četiri lica unutra. Radi se o životu Augusta Strindberga, jednog od najvećih drmaskih pisaca u posljednjih 100 godina i tu su me zvali ciljano da radim sa njihovim mlađim glumcima u koje oni polažu velike nade i predložio sam im taj komad. Složili su se, a onda smo našli i Strindbergova pisma koja su praktično uputa kako raditi, kako glumci trebaju raditi na predstavi. Pokušavamo slijepo se držati tog teksta i njegovim uputama kako glumci treba da rade. Najznačanije je u tim uputama da glumci zavise jedni od drugih. Gledali smo razne snimke tog teksta, uglavnom je klasično rađeno, a ima nekih gdje umjesto četiri ima 44 lica sa statistima gdje žamore pa onda ovih četvero sjednu za sto i čitaju iz tog teksta“, rekao je Stjepanović.

Stjepanoviću ovo nije prvi put da boravi u Mostaru.

“I kao glumac sam igrao i snimao i po Mostaru i Buni. Davno je to bilo, a pred sami rat sam radio jedan tekst. Tu je bilo dosta mojih studentkinja iz Sarajeva pa su me zvali da im pomognem da se završi ta predstava, ali to je bilo maltene već okupacija Mostara od nekih užičkih brigada i šta znam… Njima se posebno dopalo u restoranu, u samom pozorištu, i onda smo vrlo brzo bili potisnuti odatle. Napravili smo predstavu, a u međuvremenu je zatvorena pruga u Čapljinu, Doboju. Ne znam ni kako je prošla ta predstava; koliko je puta igrana, ali u svojoj biografiji mogu da kažem da sam režirao u Mostaru, Sarajevu, Podgorici…“, komentarisao je.

Ispričao nam je i čime se rukovodi kada bira uloge te naveo: “Nečim se rukovodim – prije svega da li je to za mene. Neki taksista mi je rekao da mi moje uloge sve dobro stoje. Kad probam i kad je prema meni, onda to radim, bez obzira kolika je uloga jer je važno napraviti dobru a ne veliku ulogu“.

Upitali smo ga i s kim je od glumaca volio sarađivati te je rekao: “Nisam imao stresne situacije sa partnerima. Rekao sam jednom kako nas zovu zato što misle da smo dobri glumci, a ako smo dobri glumci to znači da smo dugo mogli da tolerišemo glumce i svoje partnere, a ako nismo dobri, to bi se već znalo. Dosta sam radio u Ateljeu sa kolegama, na primjer sa Perom Kraljem, sa Raletom Ratkovićem, sa Zoranom Radmilovićem, Draganom Nikolićem. U Podgorici, odnosno u Tivtu, gdje sam u posljednje vrijeme igrao, ali više ne igram ni tamo niti ću bilo gdje igrati. Imam neke bivše studente, uglavnom koji su sada već jako dobri glumci na nivou Crne Gore, ali ima ih i u Beogradu – Jelena Đokić, Andrija Milošević”.

Govorio je i o poznatim glumcima Ljubiši Samardžiću i Nadi Đurevskoj koji su nedavno preminuli.

“Zvali su me povodom Nade Đurevske, ali teško je to objasniti ljudima. Mi jesmo u početku radili zajedno pa čak i više projekata, i jesmo se družili, ali je poslije nastala neka pauza tako da ja četvrt vijeka se nisam sreo s njom. Tako me jedan taksista u Beogradu pitao kako je Bata, a ja mu kažem ne znam i upitam ga jel’ on nešto zna o tome. Kazao sam mu da znam ono iz novina što pročitam i onda sam mu rekao da ću ga iznenaditi jer se nisam sa Batom sreo ravno 25 godina. On mi je na to rekao kako je mislio da ssmo mi glumci stalno zajedno. Možda to ostane upamćeno da smo zajedno igrali, ali često prođe mnogo vremena da se ne sretnemo. Jeste mnogo kolega nestalo iznenada, ali maloprije me pogodilo kad sam na internetu čitao da je sin moga prijatelja iz Ateljea Peđa Stojanović umro u Hollywoodu, a on je godište moga sina, pa onda počnem da prevrćem po glavi – umrla je i kćerka Zorana Radmilovića u tim godinama, tako da praktično te djece nema. Zašto, kako, nemam pojma, a ove neke stvari su već očekivane. Jeste da je to gubitak, ali što kažu u Hamletu: ‘Vaš otac svog izgubi oca, ovaj opet svog i tako redom…’“, istakao je Stjepanović za N1.

Komentarisao je svoj težak ratni put; proglašavali su ga Srbinom iako se sve vrijeme izjašnjavao kao čovjek, kao glumac. “O tome ne bih govorio. Ako možemo to da preskočimo jer sam sinoć vrlo emotivno sa svoje dvije prijateljice, bivše studentkinje razgovarao. To što sam prošao nije gotovo ništa u odnosu na ono što je prošla jedna od njih dvije. Nažalost, ti koji su to radili nama svima, a nekima posebno brutalno, neljudski, oni su heroji, oni imaju sve povlastice, pa čak i ako odsluže u Hagu, oni se vraćaju ovamo sa pompom i sa odličjima raznima a onda svi ovi koji su ubijali jedni druge štrajkuju i traže da im se prizna ovo ili ono. Oni će imati penzije, dodatke, a ljudi koji su bili ubijani i mučeni neće imati ništa. To je jedan paradoks koji ja ne mogu da shvatim uopšte. Ljudi koji su bježali od rata, koji su rizikovali glavu da bi dezertirali iz raznih vojski, oni su i dalje nažalost u 21. vijeku izdajnici, oni su kukavice, oni su nemoralni jer su odbili da ubijaju druge, a oni koji su rado ili u početku nerado, pa kasnije rado pristajali i činili to, oni su u čitankama, tako da ja ovaj svijet teško mogu da razumijem. Ljude teško mogu da razumijem. Ljudi se plašim. Čopora pasa u mračnom parku ne plašim se, ali kad vidim jednog čovjeka na toj istoj stazi u polumraku, već gledam kuda da zbrišem“, naglasio je gostujući u emisiji N1 na 1.

O tome da li se stidi na pomen Sarajeva je kazao: “Ne samo na pomen Sarajeva, na pomen cijele BiH. Ja sam predlagao da, kad bi bilo po mome i kad bi se istorija učila po kulturi a ne po ratovanju, po kulturnim i umjetničkim dostignućima i radnim pobjedama – kako se govorilo u socijalizmu – bio bi to sasvim drugi svijet a onda bismo imali i vjerovatno taj nacionalni praznik stida za mnogo manje stvari koje bismo u tom slučaju činili u toj civilizaciji nego za ovo što smo sada činili. Ima li negdje na kugli zemaljskoj, osim Ruande, zemlje u kojoj su ti ljudi koji u toj zemlji žive međusobno se poubijali? Jel’ ne treba da se stidimo ili treba da se ponosimo time. Ovi što se bore za te svoje ratne penzije – oni su to radili. Oni su ubijali a mi svi njima dajemo sada penzije, a da ne govorim o sebi – ja ću da živim sa nekom mizernom glumačkom ili profesorskom penzijom a oni će imati svoje velike penzije za par godina koje su proveli u ratu. Besmislica. Nema šanse da dočekam, niti moji unuci, da će biti drugačije, da se neće pisati istorija po carevima, kraljevima, vojskovođama i ubicama, nego po Tesli, po Da Vinciju, po Michelangelu, ali to neće biti istorija umjetnosti i istorija tehnike nego istorija civilizacije. Ovako istorija civilizacije, istorija politike i ratnih pustošenja u kojima svaka strana nađe mogućnost da sebe pohvali, da napiše svoju istoriju a sve ono što je stvarno ljudski rod stvorio, što je vrijedno – to se rijetko spominje, to se zataškava – o tome se gotovo ništa ne zna“.

Upitali smo ga i zašto se nije priključio postavi predstave “Audicija”.

“Zbog onoga zbog čega se nisam priključio ni prije 30 godina. To je jedan projekat dobar, kao školski projekat, kao vježba, ali doživio je jednu eksploataciju takvu nevjerovatnu, neukusnu, jer je to trebalo da se produži, da se igra unedogled u aranžmanu Rake Đokića, onog nekog Breninog menadžera. Ja sam odbio. Oni me nisu poslušali. Ja sam se naljutio i onda nisam s njima govorio više godina. Sada sam ja isto tako pitan da li bih igrao tu – ne. Poslije čitam oni bi ipak, poslije svega. Onda sam zvao zvao jednog od njih i rekao te poručio svima da onda nismo govorili par godina a sada do kraja života. Ja se ne stidim ‘Audicije’, čak se ponosim jer je to vježba. Ja sam je smislio – nisam je baš od početka smislio, preuzeo sam je iz knjige ‘Sistem’ Stanislavskog i radio sam to prvo u Beogradu ‘79. godine sa klasom na kojoj su bili Mira Karanović, Mima Karadžić, Ljilja Blagojević, a onda sam to poslije kao školsku vježbu radio u Sarajevu. Onda smo to okupili, osmislili, igrali, dobro je bilo za Otvorenu scenu Obala, zaradili smo neke pare, dovršili smo scenu, podigli je na tehnički nivo“, komentarisao je slavni Stjepanović za N1.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.