Violinistu Stefana Milenkovića kolege su proglasile umjetnikom vijeka, počeo je da svira sa tri godine, a sa šest je imao prvi nastup kao solista sa orkestrom. Svirao je za Ronalda Regana, bivšeg američkog predsjednika, ali i za Mihaila Gorbačova. Slušao ga je i papa Ivan Pavao II.

Violinistu Stefana Milenkovića kolege su proglasile umjetnikom vijeka, počeo je da svira sa tri godine, a sa šest je imao prvi nastup kao solista sa orkestrom. Svirao je za Ronalda Regana, bivšeg američkog predsjednika, ali i za Mihaila Gorbačova. Slušao ga je i papa Ivan Pavao II. 

U Sarajevu je prvi put nastupilo davne 1989. godine, a uoči novog koncerta u glavnom gradu BIH – u Danu uživo razgovarao je sa Ivanom Crnogorac. 

Po čemu pamtite taj nastup i kakav odnos i emocije imate prema Sarajevu?

”Znate kako, ovdje je posjeta, ne samo koncert nego posjeta, jedan doživljaj zaista uvijek uzbudljiv. Jer, atmosfera u Sarajevu je uvijek specifična, veoma intimna i zaista ljudi u Sarajevu su zaista topli i srdačni i to se automastki održava i na publiku, tako da je svaka posjeta ovdje je zaista posebna i toga se sjećam još od kada sam bio mali. Tako da se tu ništa nije promijenilo i zaista se rado ovdje vraćam.”

Vaša biografija je fascinantna – počeli ste da svirate sa tri godine, sa šest imali prvi koncert, sa svega deset godina ste svirali za Regana. Redali su se nastupi pred državnicima, svirali ste za papu…šta vas pokreće za nove projekte i koncerte?

“Najjednostavniji razlog odnosno objašnjenje je da ja zaista volim muziku i obožavam violinu. Tako da bez toga, bez te strasti prema onome što radite nije lako raditi išta u stvari, a pogotovo, rekao bih, u ovoj profesiji koja je dosta zahtjevna, koja zahtijeva mnogo truda i pored samog kocerta. Što je rekao Itzak Perman, jedan od najvećih violinista živih na svijetu, da je svirati kocert zapravo najlakše u ovoj profesiji. A sve drugo, putovanja, nekad čak i medijske obaveze…kad se sve to doda jedno na drugo ispada veoma, veoma zauzeto i crpi dosta energije. Tako da je obavezno da volite ono što radite i u tom smislu, mislim da ta znatiželja prema raznim stilovima muzike, raznim saradnjama, raznim vrstama energije, raznim izražajima…to kod mene postoji, i te kako. Tako da mislim da je to najveći razlog.”

Svojevremeno su vas zvali čudom od djeteta. Kako vam, iz ove perspektive i svega što ste postigli to sada izgleda? Sjećate li se početaka?

“Pa sjećam se nečega. Znate, već je dosta vremena prošlo, sjećam se nekih stvari, nekih jakih utisaka…S druge strane, to je već prekrila patina vremena, tako da gledam na to skoro kao na jedan lijep film, uspomene, ali skoro da imam osjećaj da to nisam ja, teško mi je da se identifikujem. Cijelo to vrijeme je jedno lijepo, lijepo vrijeme i sigurno je ostavilo neke jake pečate u mom životu zauvijek i u mojoj karijeri i u mojoj ličnosti, ali s druge strane to sam ja, a u ovom trenutku u isto vrijeme i nisam ja. To je druga osoba sada, ali u nekoj srži to je u stvari ista osoba. Barem tako želim da mislim I da vjerujem u to.”

I danas nastupate širom svijeta, večeras ste u Sarajevu. Ima li razlike u načinu na koji se danas pripremate za koncerte, u odnosu na ranije?

“Znate šta, taj dio pripreme, ozbiljnosti, mogu i da kažem treninga, mada se to u klasičoj muzici ne gleda kao trening nego se zove vježbanje, ali je čijenica da jedna struktura pripreme, ozbiljnost, disciplina je apsolutno neophodna. Oa mora da postoji prije svega da bi se zadržala jedna konstanta. Nekada vidim ljude, dok vježbam, dok se pripremam, dok probam, koji smatraju da je možda tada to suvišno, pa me prekidaju, žele da se slikaju itd. Ali mislim da je bito da se shvati da je to kao bilo koji sportista koji se priprema za meč.Recimo ako Novak Đoković trenira za neki meč vjerovatno ljudima ne bi padao na pamet da ga tek tako prekidaju, dok u muzici nekako djeluje da mi samo sviramo. Da je to već to i da mi samo izađemo na scenu da sviramo. I to je fizička aktivnost, suptilna, ali ipak motorička aktivnost I fizička. I aravno, mentalna priprema za sve to. Tako da se ja pripremam maksimalo ozbiljno za sve obaveze koje imam. To ide od nekoliko sati devno do 8-9 sati vježbanja ili probe, u zavisnosti od onoga gdje se svira, šta se svira…”

Šta je presudno za uspješnog umjetnika, disciplina ili talenat i strast prema umjetnosti?

“I jedno i drugo. Apsolutno mislim i jedno i drugo, jer sam vidio dosta i zato što se bavim pedagogijom pa sam imao prilike da vidim razne, nevjerovatno talentovane studente I ist tako oe koji možda na prvi pogled nisu toliko talentovani ali imaju evjerovatnu etiku I disciplinu I rade mnogo. I vidio sam rezultate koje daju oba ta primjera I mislim da je najbolji spoj, odnosno sklop I jednog i drugog. Jer ako imate predispoziciju i talenat za bilo šta onda je potreban veliki rad da bi se to razvilo. I naravno dobar nadzor. To je veoma bitno da neko ima tu ulogu da vas usmjerava. Ali pošto volite to što radite i pošto imate tu predispoziciju onda vam taj rad ne pada teško. Ali rijetko je da se u jedoj osobi nađu sva tri faaktora, i talenat i rad i disciplina, i dobri uslovi odrastanja I dobri uslovi za razvoj. Potrebo je mnogo faktora, nije dovoljna samo želja.”

Da li su se u vašem slučaju našla sva tri faktora?

“Rekao bih da je postojalo svo troje, prosto je moralo da postoji. A sad u kojoj mjeri, to je teško reći. Teško je kvantifikovati te stvari, teško je to staviti u brojke. Ali mislim da jeste, tu su moji roditelji bili jako zaslužni za sve, za jednostavno usmjeravanje, balansiranje tih obaveza, I oda nekog normalog odrastanja. A onda treba imati, što sa moje strane, razumijevao sam značaj discipline I uvijek možda imao neki takmičarski duh. I razmišljao sam kako da spojim ono što osjećam u nekom trenutku sa tonom. Rekao bih da je to to sa moje strane, drugačije ne znam ni kako bih opisao. Ali kad bi moj otac rekao ‘udji u to što sviraš I daj sve od sebe’ ja bih razumijevao šta to znači i gledajući kasnije druge muzičare, mislim da je to to. Da je to jedan instinkt i ovo drugo u čemu su mi pomogli moja familija i poslije profesori sa kojima sam radio.”

Predajete i na univerzitetu, u Americi i kao gostujući profesor na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu. Koliko svoje energije i strasti i na koji način prenosite na studente?

“Maksimalno koliko mogu, zasita. Jer je to jedan užasno odgovoran posao, biti pedagog, davati savete nekome kome to sutra može biti životni pu. I to je ipak bitono i ne smije se raditi s pola snage. Tako da nastojim što bolje da prenesem te neke univerzalne koncepte, jer neke detalje, neka metodika..neću da kažem da je to lako, ali to nije teško, to je već dosta poznato, ali generalno skenirati pravio osobu, jer se prije svega raadi sa osobom, prije svega je ljudsko biće a onda violinista. To ocijeniti kako treba a tek onda skrojiti da tako kazžem neki plan, neku strategiju kako najbolje prenijeti oo što znate. Mislim da je to suština, jer se ljudi razlikuju. Svako može da nauči skoro sve samo ne na isti način. Stvari koje sam ja naučio i koje su meni prenijeli, a nastojim da prenesem dalje, jer je znanje ciklično i zajedničko a ja smao prenosim to na svoj način.”

Mnogima može izgledati nespjivo, ali pored violine, strast mu je i padobranstvo. Cijeli intervju pogledajte u videu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.