Grad Frankfurt je za Goetheovu nagradu u visini od 50.000 eura izabrao bosanskohercegovačkog pisca Dževada Karahasana. U književnoj javnosti BiH i regiona nagrada je shvaćena kao znak nade za kulturu jedne ranjene zemlje.

Žiri je u svom obrazloženju naveo da Karahasanovo djelo posreduje između istoka i zapada , između islama i hrišćanstva.

Muharem Bazdulj, beogradski književnik sa travničko-sarajevskom biografijom kaže: “Prva Karahasanova knjiga koju sam ja pročitao, a ta mi je, možda i zato, do dana današnjeg ostala najdraža, Istočni je diwan. I kad čujem ovu vijest, bude mi drago, da je jedan tada mladi čovjek koji se kao tridesetpetogodišnjak tako samosvjesno naslanjao na Goethea, poslije tri decenije, nagrađen Goetheovom nagradom.”

Karahasanov prvi roman „Istočni diwan”, objavljen 1989., naslovom se direktno pozivao na Goetheovu zbirku pjesama „Zapadno-istočni divan“ iz 1818. A ta zbirka je nastala na osnovu Goetheovog čitanja velikog persijskog pjesnika Hafiza.

Ko vodi dijalog?

Nedžad Ibrahimović, redovni profesor na Tuzlanskom univerzitetu, književnik i književni kritičar uz čestitke Karahasanu napominje da je on jedan je od najprevođenijih bosanskohercegovačkih pisaca i dodaje: „Senzibilitet njegovih proza, kako i sam često kaže, leži u dijalogu i općoj vjeri u sporazum među kulturama. Jasno je da je ovaj pisac na Zapadu našao sagovornike, pa je i ova nagrada u tom smislu u pravim rukama”.

Ibrahimović koristi priliku da postavi pitanje između koga se ustvari taj dijalog vodi, ko su adresanti, a ko adresat: „Šta Zapad uoće zna o Bosni i Hercegovini , i šta mi – Karahasanovi likovi – znamo o Zapadu? Odgovori na ova pitanja odredit će rezultate dijaloga Ali, važno je taj dijalog držati otvorenim s obje strane”.

Književni mostograditelj

Ovu nagradu grad Frankfurt dodjeljuje svake treće godine, svečana ceremonija se upriličuje na Goetheov rođendan 28. avgusta. Predsjednik kuratorijuma koji je dodijelio nagradu je gradonačelnik Frankfurta, socijaldemokrata Peter Feldmann. On je istakao da je nagradom Karahasanu grad Frankfurt stao iza tolerancije i razumijevanja. A šefica gradskog sekretarijata za kulturu Ina Hartwig je izjavila da je Karahasan kao literarni mostograditelj prijeko potreban duhovnoj klimi Evrope. Prvi put je nagrada dodijeljena 1929. Stefanu Georgeu, a neki od dobitnika su Amos Oz, Pina Bausch i Adonis.

Faruk Šehić, jedan od najznačajnijih pisaca srednje generacije, u nagradi koju je dobio njegov šezdesetsedmogodišnji kolega Dževad Karahasan vidi dobrobit za cijelu književnu i društvenu zajednicu: „Pa svakako ja mu čestitam i drago mi je zbog nagrade koja je velika i značajna. Mislim da je sve što nas stavlja u pozitivan kontekst jako bitno, a nagrada Karahasanu nas stavlja u takav kontekst”.

„Daš žmigavac lijevo, skreneš desno…”

Sarajevski književnik Goran Simić, koji spada u Karahasanovu generaciju, takođe vidi ovu nagradu kao neku vrstu podstreka maloj književnosti i zemlji: „Ja sam na strani bilo koje internacionalne nagrade koja afirmiše ovako malu književnost u kojoj jedna trećina raseljenih bosanskohercegovaca živi u nekoj drugoj državi dok naša kultura zavisi od naših stranaca i njihovih donacija”. Pošto dobitnika Dževada Karahasana decenijama dobro poznaje Simić je na sarajevski način spreman i na šalu: „Raduje me Goetheova nagrada Karahasanu iako sam mu prije 45 godina, kada mi je pokazao svoje pjesme rekao – ti si kao u automobilu : pristisneš žmigavac lijevo, onda skreneš desno”.

Valja ovaj put spomenuti da je niz Karahasanovih knjiga preveden na njemački i da ovo nije prva nagrada koju on dobija na njemačkom govornom području. Spomenimo samo Nagradu Bruno Kreisky iz 1995, bečku Herderovu nagradu četiri godine kasnije, Lajpcišku nagradu za evropsko razumijevanje 2004., Goetheovu medalju vajmarskog Goethevog instituta 2012. Ili počasni doktorat Historijsko-filozofskog fakulteta Iniverziteta u Bazelu 2014.

Sarajevski kniževnik Mile Stojić smatra da je Dževad Karahasan evropski intelektualac „jedan od rijetkih koje imamo” te da njegova literatura „korespondira više sa europskim literarnim narativima, nego s našom tradicijom”. Prema Stojiću koji je tek neku godinu mlađi od Karahasana zasluge ovog pisca su očite kada se uzme u obzir da on literarno istražuje nedovoljno poznat prostor: „Njegove knjige obuhvaćaju onaj neistraženi prostor između orijenta i zapada, još nedovoljno poznat u Evropi, a danas tako aktuelan. Stoga nije ni čudno da je poznatiji u svijetu nego kod nas”.

Jezik i strah

Dževada Karahasana sam upoznao kao autora kada mi je u jednoj izdavačkoj kući u Tuzli, gdje sam radio kao urednik, na sto stigao njegov novi prozni rukopis. Knjiga je uvrštena u izdavački program, zajedno sa antologijom izraelskog pjesništva Davida Albaharija, palestinskim pjesništvom, uz još nekoliko prevoda. Ta novostvorena izdavačka kuća se po mojoj ideji bavila onim čime se bavio i Karahasan – dijalogom. Rat je 1992. kao gumicom izbrisao moj ambiciozni izdavački program, neke od tih knjiga su objavljene na drugim mjestima. Rado sam potom čitao Karahasanove eseje. Prema predsjedniku Društva književnika u BiH Hadžema Hajdarevića njegovi eseji spadaju u sam vrh južnoslovenskih književnosti: „Karahasanovi eseji su briljantni, naročito oni iz mlađih dana. Njegova knjiga O jeziku i strahu je inače nešto ponajbolje što sam inače pročitao“.

U jednom podužem razgovoru za nekadašnji radijski program Deutsche Wellea Karahasan mi je napomenuo – citiram po sjećanju: „Totalitarna svijest ima izvjesnu sklonost ka geometrijskom poretku u organizaciji života”. Toga sam se opet sjetio u vanrednom stanju. Duh ovog čovjeka je budan, pomislio sam tada – ostane li takav daleko će dogurati.

Mile Stojić čak smatra da su Karahasanovi dometi još veći te je on „koliko se vidi, uz Miljenka Jergovića i Svetislava Basaru, najvažniji južnoslovenski kandidat za Nobelovu nagradu”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad