Gost regionalne teme Novog dana bio je najznačajniji foto-hroničar novije historije Sarajeva Milomir Kovačević Strašni.

Kovačeviću će Grad Sarajevo uručiti šestoaprilsku nagradu, o kojoj je rekao kako može biti samo sretan i ponosan da dobije jednu takvu nagradu.

Djeca u ratu je naziv izložbe koja je otvorena u Umjetničkoj galeriji BiH. Predstavljeno je 220 fotografija, nastalih tokom četverogodišnje opsade Sarajeva, koje prikazuju život njegovih najmlađih stanovnika. Na pitanje kakve su reakcije građana je rekao: “Bilo je prisutno mnogo ljudi jučer i svi su dovodili svoju djecu da im objasne kako je bilo prije, da nije sve u životu kako oni misle.Čestitali su mi na tome što činim da stvari čuvam od zaborava. Na tim fotografijama ima mnogo više dostojanstva i ljudskosti i tretiranja djece kao stanovnika, a ne kao sredstva za zarađivanje novaca u stranim časopisima“.

O tome koliko je bilo teško napraviti takve fotografije je kazao: “Funkcionisalo se normalno, život je takav bio i živjelo se od danas do sutra, snimalo se koliko se imalo filma, nosio se fotoapart. Kada nosite kanister sa vodom, spustite ga da biste uslikali fotografiju. Trebalo je da budete oprezni i svi su išli svojim putevima, svako je imao svoju filozofiju. Mogu reći da smo imali više nego danas, bili smo oslobeđeni nepotrebih stvari. Bili smo mnogo osjetljiviji i nismo nažalost ni svi preživjeli. Želja djece je tada bila da budu djeca, da se igraju sa igračkama, a igrali su se sa korištenim zoljama. Kada vidite osmijeh nevine djece, tada pomislite kako takvo stanje neće dovijeka trajati. Pamtim i dan-danas tu djecu, neki su i juče bili na izložbi. U to vrijeme bilo je važno imati i sačuvati negative, uvijek sam davao fotografije i mijenjao za negative. Znalo se šta se za cigare dobije, koliko košta fotografija”.

Za Kovačevića se kaže da je fotograf kontradikcije, fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti. Na pitanje kako pravi slike, šta ga vodi je izjavio: “Jednostavno je to tako. Dugo godina sam bio u foto-klubu, imao sam fino društvo, a to su moji prijatelji i danas. Gledali smo mnogo filmova, godinama se stekne rutina, i ako je to nečija strast stekne se osjećaj i sve što snimam je zato što to volim. Uvijek gledam ljudsko biće koje je ravno meni ili više od mene i to se osjeti na fotografiji“.

O najtraumatičnijem iskustvu je rekao kako nije bilo vremena za to. “I sama fotografija i sam život, to je za mene jedno. Kada sam sa aparatom je jedno, a drugo je kad sam bez. S aparatom imam mali otklon iznad situacije u kojoj se nalazim i tada izletim iz realnosti“.

Rekao je i kako je nadimak Strašni dobio 1979. godine kada je igrao fudbal, a nadimak su mu dodijelili prijatelji iz kluba.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.