Film ‘Porodica’ autora Davorina Sekulića premijerno će biti prikazan na 7. AJB DOC Film Festivalu. U fokusu filma je priča Nermine i Marinka o njihovom životu u poslijeratnoj Srebrenicu, koju su napustila njihova djeca

Srebrenica, grad na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, simbol je stradanja hiljada nevinih u julu 1995. godine, u najvećim zločinima na tlu Evrope još od Drugog svjetskog rata.

Gotovo 30 godina kasnije, grad svakim danom nestaje, što kroz primjer vlastite porodice autor Davorin Sekulić prikazuje u dokumentarnom filmu Porodica, koji će premijerno biti prikazan na 7. AJB DOC Film Festivalu.

U središtu radnje su Bošnjakinja Nermina i Srbin Marinko, koji su u braku 39 godina, povratnici u Srebrenicu, gdje su pokušali nastaviti svoje živote od prije rata i gdje su željeli podići svoje petero djece, koja su jedno po jedno, napustili taj grad, a neki i državu.

Kroz fotografije iz porodičnih albuma i lične i arhivske snimke, ali i njihove razgovore s djecom i prijateljima, vidimo kako Nermina i Marinko sanjaju o Srebrenici kakva je nekad bila, puna ljudi i s razvijenom privredom, dok danas njihov grad postaje grad duhova, a za najosnovnije namirnice moraju ići u susjedna mjesta.

Autor filma Davorin Sekulić govori da je u novinarstvu više od 13 godina i da mu je priča njegovih roditelja oduvijek bila interesantna kao nekome ko se tim poslom bavi.

“Iako sam mogao prepoznati dobru i interesantnu priču jer je bila tu pored mene, ipak su to bili moji roditelji, pa je sve ostajalo samo na ideji da jednog dana napravim neki privatni film o njima, koji bi ostao nama djeci kao sjećanje na njih.”

Ideja se razvijala godinama u njegovoj glavi, bez nekih konkretnih pomaka, kako kaže, sve do prije dvije godine.

“Na AJB DOC film festivalu, tokom treninga za produkciju dokumentarnih filmova pametnim telefonom na koji sam išao, završni zadatak je bio da se napiše sinopsis za film koji bismo željeli snimiti. Pošto sam u tom periodu bio jako zauzet poslom, iskoristio sam sinopsis koji sam već imao spreman u glavi, a to je bio upravo za film o mojoj porodici. Poslao sam taj sinopsis koji se svidio Nejri Kozarić (producentici Festivala) i Seadu Kreševljakoviću (članu Programskog odbra) te su me pozvali na sastanak i upitali da li bih želio snimiti film po tom sinopsisu u produkciji Klixa, kao moje matične firme, i koprodukciji Al Jazeere Balkans kao koproducenta. Tako je sve počelo”, prisjeća se Sekulić.

Iako se radi, praktički rečeno, o porodičnom projektu, u kojem su “glavne zvijezde” Nermina i Marinko, Davorin Sekulić navodi da oni ustvari i ne znaju o čemu se radi u filmu.

“Znaju da je to neki film o porodici, ali još uvijek nisu pogledali nijedan djelić filma. Jedina osoba iz porodice koja je učestvovala u razvoju filma je moja sestra Tatjana, koja je pisala scenario za film i iz čijeg ugla je ispričana cijela priča o našoj porodici. Mada ni taj detalj roditelji ne znaju, jer mi je ideja bila da se jedino na taj način može sačuvati autentičnost priče koju sam želio da ispričam. Film će pogledati prvi put na premijeri, kao i svi drugi, pa ćemo vidjeti jesu li zadovoljni ili ne.”

Kada se govori o Srebrenici, uobičajeno se priča o događajima iz ljeta 1995. godine, ili u kontekstu Marša mira, u okviru kojeg se svake godine hiljade ljudi okupi u tom dijelu Bosne i Hercegovine, kako bi trodnevnim maršem odali počast žrtvama i očuvali sjećanje na njih.

No, Sekulić se odlučio na drugačiji pristup, kako bi prikazao kako taj grad izgleda “ostatak” godine, kada učesnici Marša mira odu.

Kako kaže, cilj filma je da kroz jednu porodicu prikaže jedan grad koji nestaje, kako su grad i ta porodica u njemu živjeli prije rata te kako žive poslije njega i s čim se suočavaju.

“Cilj mi je bio da se ne dotičem rata i drugih priča o Srebrenici, koje su već ispričane ko zna koliko puta, nego da ispričam tu još jednu jedinu neispričanu priču – kako se živi danas u Srebrenici. Pa i o tome kako Srebreničani, čak i za neke od najosnovnijih stvari, moraju putovati u obližnja mjesta i da u tom gradu žive ljudi tokom cijele godine, a ne samo tokom 11. jula kada je Srebrenica u žiži javnosti.”

Kroz film možemo vidjeti kako Srebrenica oslikava stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, koju svakim danom sve više mladih napušta, što se vidi i iz primjera porodice Sekulić, odnosno najmlađeg brata kako odlazi iz grada, ali i iz države. Za šta mnogi krive političare.

“Činjenica je da svi manji gradovi u BiH dijele istu sudbinu i da mladi odlaze glavom bez obzira. Ja više, iskreno, ni ne znam šta su interesi naših političara. Nekako mi se čini da ih ni nemaju, sem vlastitog bogaćenja i neprezanja ni od čega kako bi ispunili taj cilj. Tako da poruka filma i nije baš da će zbog interesa političara i veliki dio BiH doživjeti sudbinu poslijeratne Srebrenice, jer ona to već doživljava i preživljava svaki dan. Ali mi je cilj da barem na neki način ostane negdje zapisano kako su političari, zbog vlastitih interesa, uspjeli uništiti još jedan prelijepi grad s bogatom historijom i razoriti još jednu porodicu – i to nastavljaju aktivno raditi”, kaže autor filma.

Kada je o samom filmu riječ, Sekulić navodi da mu je ovo bio najteži projekt na kojem je radio do sada, jer je većinu stvari radio sam. To što je radio s vlastitom porodicom nije bila velika olakšica.

“Jedini način da se zabilježi kompletna priča kako sam je ja zamislio bio je taj da sam i režiram i snimam, snimam zvuk i radim sve ostale stvari. To u samom startu nije dobro, ali je jedino tako mogla biti sačuvana autentičnost priče. Snimanje je trajalo skoro dvije godine. Majku je bilo jako teško nagovoriti da se snima, pa je pregovore preuzela sestra kako bi je omekšala i na kraju je pristala.”

On navodi da mu je dugo vremena trebalo da ih navikne na kameru kako bi se počeli ponašati kao da ih ne snima.

“Satima i satima sam ih snimao, nekada i s ugašenom kamerom, kako bi došli do toga da budu ono što jesu i da na kameru ne obraćaju pažnju. U samom startu sam znao šta želim postići i mislim da bi to jako teško postigao da ih ne poznajem. Tako da je to olakšavajuća okolnost, a opet vjerujem da sam došao da ih snimam s cijelom ekipom – film ne bi imao ni približno emocija koliko sada ima i priča bi sigurno otišla u drugom pravcu.”

Ali je rad na ovom projektu bio izazovno, emotivno putovanje.

Kako kaže, razne emocije su obilježile ovaj projekt, počevši od gledanja VHS kaseta za koje nije ni znao da postoje, na kojim je vidio sebe od prije 30 godina, do toga da je nana Fatima, koja se pojavljuje u filmu, umrla tokom snimanja, a najmlađi brat, koji je živio s roditeljima, napustio BiH.

Tako da se za njega ovdje nije radilo samo o snimanju filma, već je sve te scene, svaki događaj, lično proživljavao, što je na neki način pokušavao da kroz sitne detalje provuče kroz film.

“Ko bude pažljivo gledao, moći će to i primijetiti.”

Možda i najteži zadatak u ovom projektu je bio proces odlučivanja koji će aspekti porodične historije i porodičnih događaja završiti u filmu, jer je imao dosta materijala, odakle je trebalo uzeti ono najzanimljivije, a opet biti ono što bi moglo prikazati njegovu zamišljenu priču.”

Otvarati stare rane i otkrivati porodični intimu nikome nije lako, ni autorima, ni samim protagonistima filma, bez obzira o kome je riječ.

Stoga nije ni čudo da je bilo potrebno uložiti zajednički napor da Nermina i Marinko otvore svoja vrata za kamere i cijeli svijet.

Kako Davorin Sekulić kaže, njegovi roditelji vjerovatno ne bi ni pristali da film o njima radi neko drugi, osim njihovog sina, a i ovako su teško dali svoj pristanak. Čak je i njegova sestra morala pregovarati s njima i uvjeriti ih da pristanu biti dio ovog poduhvata.

Iako je porodica Sekulić u prvom planu filma, autor navodi da bi želio da “publika uspije shvatiti koliko je Srebrenica kao grad bila puna života prije nesretnog rata, kako se lijepo živjelo i družilo bez obzira na vjeru i naciju i kako je sve to nestalo i da sve izgleda kao jedan ružan san koji se mogao izbjeći da smo se samo malo ranije probudili.”

Kada je o budućnosti riječ, trenutno nema konkretnih planova za naredne projekte, iako mu se neke ideje stalno vrzmaju po glavi.

“Ovo je bio jako težak projekat i jako ozbiljna tema koju je trebalo obraditi, tako da vjerujem da ću pustiti da se sve malo slegne i dat ću sebi malo vremena da analiziram sve urađeno prije nego se prihvatim nekog sličnog poduhvata.”