Glumac Boris Isaković u intervjuu za Nova.rs kazao je kako ga ljudi prepoznaju na ulici, ali to je daleko od nekakve popularnosti koju je diktat vremena donio. Govorio je također i o ulozi ratnog zločinca Ratka Mladića u filmu Jasmile Žbanić "Quo Vadis, Aida?"

Intervjue ne izbjegava, ali ih rijetko daje. Jednostavno, nema vremena jer je usmjeren na uloge koje se nižu i na rad sa svojim studentima. Ali, kada prihvati razgovor za medije, otvoren je i zanimljiv sagovornik. Živi između rodnog Novog Sada i Beograda.

Nova.rs: Tumačili ste, u kratkom vremenskom dvije historijske ličnosti, Ratka Mladića u filmu „Quo Vadis, Aida“ i Slobodana Miloševića u seriji „Porodica“, što bi malo ko od glumaca prihvatio. Da li ste razmišljali da bi zbog toga imali neprijatnosti?

Boris Isaković: Meni je bila potpuno sumanuta ideja kada me je reditelj Bojan Vuletić pozvao da igram Miloševića, a u isto vrijeme i veoma inspirativna, kao dar od Boga u glumačkom smislu. Nisam se uopšte razmišljao i prihvatio sam ulogu objeručke. A što se tiče Mladića, pomislio sam na to šta mogu da budu posljedice, ali očigledno ne u toj mjeri da bi me to spriječilo da tu ulogu igram. Imao sam neke druge zadrške, intimne, pa sam se pitao zašto bih se ja uopšte bavio tim karakterom, u smislu svog glumačkog razvoja.

Jer, još na Akademiji sam počeo da otvaram ljudske mrakove, te tamne strane ličnosti, koje su u svakome od nas, i to onda lako može da se pretvori u nekakav kliše. U tom smislu sam se mislio u vezi sa tom ulogom. Ali, prijateljstvo sa rediteljicom Jasmilom Žbanić i producentom Damirom Ibrahimovićem, a onda naravno i briljantan scenario iz kojeg je apsolutno moglo da se vidi da će nastati i veliki film, prevagnulo je da prihvatim ulogu. Na kraju krajeva uloga Mladića u tom filmu je neophodna funkcija tog ostvarenja. Ona ne zahtjeva poniranje u neke ljudske dubine, to su samo zabilježeni dokumentarni snimci koje sam odigrao u filmu.

Koliko je teže igrati uloge savremenika od historijskih ličnosti?

Istina je da igrati savremenika nosi veću odgovornost, zadatak je složeniji, jer prvo treba maksimalno ispoštovati realnost. I u smislu spoljašnje karakterizacije, ali i psiholoških odlika i nijansi tog karaktera. Tako da nastane slika čovjeka koji je svima nama dobro poznat. To se u svijetu radi već sto godina. Amerikanci snimaju filmove o svojim predsjednicima u hiljadu varijanti. S druge strane, ne treba gubiti iz vida da sve što mi radimo jeste fikcija koja može da utiče na stvarnost, ali je ipak fikcija. A kod nas to ljudi brkaju i zato glumci imaju neprijatnosti. Meni je to nevjerovatno jer nije se sada pojavio televizor, pa da mislimo da je onaj tamo u toj kutiji taj pravi koji živi sa nama, i onda se dešava da neko priđe glumcu na ulici i opsuje ga. Ili ga možda tako pohvali. Ne znam ( smijeh).

Kompletan intervju pročitajte na portalu Nova.rs.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad