Možda će zvučati otrcano, ali zaista Sarajevo Film Festival je nešto posebno. Kad te dočekaju tako divni domaćini, kad te sačeka takva toplina, ne treba ti ništa više, kazao je danas slavni američki reditelj Alexander Payne u Sarajevu.
Reditelj Alexander Payne, kojem je sinoć na 30. Sarajevo Film Festivalu uručeno Počasno srce Sarajeva za doprinos kinematografiji, danas je svratio na Festivalski trg kako bi popio kafu s novinarima, studentima, poštovaocima. I, naravno, na početku „kafenisanja“ neminovno je da bilo da nastavi priču o Sarajevu:
“Kada sam došao prvi put ovdje prije 19 godina bilo je to deceniju i nešto poslije rata na ovim prostorima i u ovom gradu. I ono što mi se tad dojmilo bilo je koliko ta priča Sarajevo Film Festivala dodiruje, koliko je moćno, snažno kad napravite ovako nešto lijepo iz očaja. Svi koje zna, a bili su ovdje, zaštitnički se osjećaju spram Sarajeva, kao da ga na neki način posjeduju. Bio sam dirnut što sam sinoć dobio nagradu i što sam se ovdje treći put vratio“, iskren je bio Payne.
Nakon sinoćne dodjele nagrade publika je mogla da vidi njegov davnašnji film „Stranputice (Sideways)“, koji je ovjenčan Oscarom. Prisjećajući se snimanja filma i njegovog kultnog statusa, kazao je:
“Kao filmski autor kojem su 63 godine, moram da kažem da sam počeo da studiram u filmskoj školi bez ikakvih veza, pitajući se da li ću uopšte uspjeti u karijeri. A, eto, danas ljudi još uvijek gledaju taj film koji sam snimio prije 20 godina. Hvala svima na interesu za dobar film. Ima mnogo divnih filmova, koji ne traju, ljudi ih danas ne gledaju. Mislim da je snimanje „Stranputica“ bilo moje najsretnije snimajuće iskustvo.
Snimali smo u jesen, po suncu, za vrijeme žetve, i činilo mi se kao da sam Bog hoće da ga snimimo. Ako nam je trebalo sunce, imali smo ga, a ako nam je bila potrebna kiša, pala je. Pili smo vino uvečer, smijali se, i čini mi se da se to i vidi na platnu”.
Pomenuo je i Paula Giamattija, glumca, s kojim je prvi put radio na filmu „Stranputice“, da bi ponovo s njim sarađivao na posljednjem naslovu – „Burtonovoj akademiji“:
“Kad pišem scenario, nikada mi na umu nije određeni glumac. Zaprvo i ako mislim na nekog glumca, obično on više nije živ, i pomogne mi nekako u pisanju. Kad sam pisao scenario za „Stranputice“ nisam znao ko je Paul Giamatti, već sam ga upoznao na audiciji i opčinila me je njegova prirodnost, s tim što „The Holdovers“ jesam pisao s njim na umu. Imamo tu neku povezanost, i ako je i potrebno da mu dam neku sugestiju, mogu samo da ga pogledam, i odmah zna šta hoću”, otkrio je reditelj.
Šta je najteži dio posla
Naslanjajući se na tu priču o pisanju predloška naglasio je da je pisanje scenarija za njega najteži dio posla:
“Volio bih da snimam više filmova. Snimio sam ih samo osam, ali ne da mi se da snimam više, jer mnogo vremena provedem pišući. A i imam 63 godine. Kao reditelj možeš da napraviš grešku, ali tu je scenario koji ti pomaže, koji je tvoja sigurnosna mreža”, kazao je, a onda se pozvao na velikog sineastu Akiru Kurosawu:
“Kurosawa je rekao: „Ako želim da vam dam poruku svog filma napisao bih je na parčetu papira“. E, pa slažem se s njim. Nisam pretenciozan, ali mislm da nikad ne želim da budem vodič gledaocima već da se sami povežu s filmom. Ne treba im vodič. Opet Bunuel je govorio – Ne živimo u najboljem od svih mogućih svijetova. I to je istina. Uvijek sam zainteresovan za film gdje klimaks nije čin nasilja, već ljubaznost ili žrtva”.
Iako se ispostavlja da su njegovi filmovi na neki način “road movies”, priznao je da to nikad nije radio s namjerom:
“Ali, sebe najbolje možeš upoznati, a i nekog drugog kad putuješ. Zato valjda putovanja u mojim filmovima“, kaže Payne.
Istakao je i kako voli stare filmove i uglavnom samo njih gleda:
“Ne gledam serije, iako mi mnogi govore da ima dobrih. Ali, kad god pomislim da pogledam neku seriju, sjetim se da ima postoji tamo neki stari film koji još nisam pogledao. Prosto, zanimaju me starine. „The Holdovers“ ima estetiku fllma iz sedamdesetih, to je s namjerom rađeno. Ja sam tad bio tinejdžer i zahvaljujući filmovima iz tog doba poželio sam da se bavim ovim poslom. Tada smo imali trend pravljenja filmova koji su bliže realnosti nego eskapizmu, gdje filmske zvijezde izgledaju kao stvarni ljudi, a ne kao filmske zvijezde, koje vježbaju stalno, skidaju košulje ili majice da bi se vidjelo njihovo savršeno tijelo, i sjajan izgled. To je tako glupo, i ja s tim ne mogu da se povežem. Pa, kakve to veze ima s Marcellom Mastroiannijem ili Jimmyjem Stewartom. Ja volim filmove s njima i vjerujem da će se takvi naslovi jednoga dana vratiti”, naglasio je Payne, dodavši da gleda filmove iz svih zemalja, dekada, ali uvijek se vraća japanskoj, italijanskoj i američkoj kinematografiji.
Opširnije na portalu Nova.rs.
Bonus video:
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!