Tokom ranih 1980-ih, njemački arheolog po imenu Vinzenz Brinkmann proučavao je površinu drevne grčke skulpture u potrazi za tragovima alata. Iako nikada nije pronašao ono što je tražio — poput slikara italijanske renesanse, grčki vajari su bili toliko vješti da su jedva ostavili trag vlastitog rada — ali otkrio je tragove nečeg drugog: boje.

Gotovo tačno stoljeće prije toga, američki umjetnički kritičar po imenu Russell Sturgis došao je do sličnog otkrića kada je otputovao u Atinu da prisustvuje iskopavanju drevne statue u blizini Akropolja. Na njegovo iznenađenje, statua nije ličila na one izložene u muzejima. Dok su one druge bile bijele kao mermer od kojeg su napravljene, ova je bila prekriven krhkim mrljama crvenog, crnog i zelenog pigmenta.

Sturgis i Brinkmann su i naišli na istinu koja, čak i nakon svih ovih godina, tek treba da postane opštepoznata izvan akademskih krugova: da su drevne grčke statue prvobitno bile oslikane paletom jednako sjajnom i šarenom poput one Vincenta van Gogha i da su njihove moderne , monohromatski izgled, koliko god ikoničan, u suštini je nesreća uzrokovana protokom vremena.

Carevi i harlekini

Uzimajući uzorke ostatka pigmenta, Brinkmann je napravio kopije grčkih i rimskih skulptura u njihovoj početnoj shemi boja. Njegova putujuća izložba bila je šok za svijet naviknut da antičku Grčku i Rim gleda crno-bijelo.

U boji, čak i najpoznatije grčke statue postaju gotovo neprepoznatljive. Blijeda tijela dobijaju niz uglavnom tamnih nijansi kože. Oštre haljine imaju hrabre uzorke koji podsjećaju na srednjovjekovne arlekine. Statua lava koja je postavljena ispred korintske grobnice tokom šestog veka pre nove ere, imala je oker telo i azuritnu grivu pre nego što je vekovima dugo izlaganje elementima učinilo da postane dosadna, jednolična bijela.

Kreativna suzdržanost i superiornost bjelila

Vijekovima su evropski naučnici pretpostavljali da su grčki i rimski vajari s razlogom ostavili svoje radove golim. Odsustvo boje, daleko od toga da je posredno, protumačeno je kao znak kreativne suzdržanosti, naglasak na formu umjesto dekoracije i općenito odbacivanje “lošeg ukusa” koji je karakterizirao živopisnija umjetnička djela koja su nastala iz drugih krajeva drevni svijet, poput Egipta.

Nepotrebno je reći da su evropski naučnici također cijenili prividnu bjelinu antičke skulpture jer su i sami bili bijeli. U najboljem slučaju, ova pogrešna veza gajila je usputni rasizam.
„Što je tijelo bjelje, to je ljepše“, izjavio je Johann Winckelmann, njemački istoričar umjetnosti, 1800-ih, dodajući da, iako „boja doprinosi ljepoti“, ne treba je zamijeniti za pravu stvar, piše BigThink.

U najgorem slučaju, služilo je kao jedno opravdanje za evropske imperijalne težnje. Kako je kontinent ulazio u svoju kolonijalnu eru, argumenti za superiornost grčko-rimske umjetnosti su se sve više udvostručili kao argumenti za prevlast zapadnih civilizacija koje su polagale pravo na antičko kulturno i političko naslijeđe – linija razmišljanja koja je dosegla svoj vrhunac u uoči Drugog svjetskog rata.

Ova fantazija o grčko-rimskoj bjelini se pojačala. Svaki put kada je otkriven rijedak primjer statue netaknute boje, stručnjaci su tvrdili da je morala biti napravljena od strane druge i, u njihovim očima, inferiorne kulture, kao što su predrimski Etruščani. Kad god bi se dileri dočepali takvih statua, ribali bi ih dok se pigment ne bi uklonio, čineći ih vrijednijim na tržištu.

Iako prvi put vidjeti grčke i rimske skulpture u boji može dezorijentirati, ovo iskustvo služi kao važan podsjetnik da je antički svijet bio mnogo više multietnički nego što se uobičajeno vjeruje. Grčka i Rim nisu bili samo kulturni melting pot, već postoje čak i dokazi da su Grci – za razliku od Winckelmannove tvrdnje – vidjeli da su tamniji tonovi kože ljepši od svijetlijih.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad.