Godine 1985, sa 18 godina, Pal Enger je debitovao u profesionalnom fudbalu za Valerenga, fudbalski klub iz Osla, u Eliteserien, norveškoj verziji engleske Premier lige. Ali godinama je imao neobičnu vrstu zabave koja ga je na kraju dovela do višestrukih zatvorskih kazni i gubitka šanse da postane fudbalska legenda.
Enger je volio kriminal. Kao dijete bio je opsjednut s dvije stvari. Prva je bila mafijaški ep Frances Ford Coppola. Sa 15 godina je čak iskoristio svoj loše stečeni novac da odleti u New York i vidi gdje je snimljen isti film. Drugo je bilo proganjajuće djelo Edvarda Muncha Krik. Tako ga je 1994. ukrao.
Ali, prema nedavno objavljenom dokumentarcu “Čovjek koji je ukrao Krik”, to nije bio prvi put da je Enger počinio zločin.
Kako piše Artnews, Enger je odrastao u četvrti Tveita u Oslu, epicentru kriminala u glavnom gradu Norveške i domu Tveitagjengena, koji se bavio svime, od pljačke do ubistva.
Nakon što je kao dječak krao slatkiše iz lokalnih radnji, Enger je prešao na sofisticiranije i zlonamjernije vrste kriminala: pljačkanje zlatara, razbijanje sefova noću i dizanje u zrak bankomata, navodi Sun. Njegov bivši saigrač Erik Fose rekao je za Athletic da nikada neće doći metroom u grad, već je odlučio da ukrade Porsche, Mercedes ili BMW i odveze se.
Prvi put je vidio Krik u školi. Za njega je to bila verzija od ulja i platna traume koju je pretrpio od nasilnog očuha i brutalnog susjedstva. Krađa djela bila bi kulminacija njegovog kriminalnog života. Ali to nije bio prvi put da je ukrao sliku.
Ukradena slika je bila tako blizu policije
“Bio je veoma talentovan”, rekao je Dag Vestlund, Valerengin menadžer u to vreme, za Athletic. “Bio je mali, brz, čvrst. Mnogo mi se dopao. Uvijek se dobro ponašao u mom ophođenju s njim. Uvijek pristojan, veoma skroman.” Ipak, odlučio je da pokaže svijetu za šta je sposoban, ne na travnjaku već u sjeni. Odlučio je ukrasti Krik iz Nacionalne galerije u Oslu. Zajedno sa svojim prijateljem Bjornom Grytdalom, s kojim je počinio mnoge od svojih ranih zločina, pažljivo je planirao pljačku.
Njihov plan nije bio savršen. Pogrešna procjena dovela ih je pravo ispred Munchovog vampira. Pa su to djelo ukrali umjesto planiranog.
“Razočaranje je trajalo danima”, rekao je Enger, “ali onda je počelo da postaje zabavno.” Sliku su neko vrijeme skrivali u plafonu dvorane za bilijar koju je Enger kupio i koja je postala lokalno okupljalište policije van dužnosti. „Oni ne znaju da visi samo jedan metar od njih“, rekao je Enger, „To je bio najbolji osjećaj. Pustili smo ih da igraju besplatno samo da bi bili tamo.”
Na njegovu nesreću, Grytdal je rekao komšiji, za koju se ispostavilo da je povjerljivi doušnik, o pljački i ubrzo je policija upala u Engerov dom, gdje je Vampir visio na zidu.
Odslužio je četverogodišnju zatvorsku kaznu zbog krađe Vampira i njegova fudbalska karijera je propala. Ali nije završio. Kada je pušten, 1992. godine, vrtložno narandžasto, crveno i plavo nebo Vriska još mu je bilo u mislima.
Krađa “Krika” u 20 sekundi
Dana 12. februara 1994. svijet je bio fokusiran na ceremonije otvaranja Zimskih olimpijskih igara te godine u Lilehameru, samo dva sata vožnje automobilom. Enger je iskoristio priliku, znajući da je većina policije Osla preusmjerena na sjever kako bi osigurala masovni događaj.
Enger je zatražio pomoć beskućnika, Williama Aasheima.
Aasheim i njegov saučesnik su se merdevinama popeli na prozor u Nacionalnoj galeriji, razbili ga i ušli unutra. Devedeset sekundi kasnije, Krik je nestao.
„Nacionalna galerija nije imala obezbjeđenje“, rekao je za Athletic Leif Lier, glavni istražitelj policije u Oslu. “Možete samo razbiti prozor da uđete i uzmete sliku. Imali su nekoliko kamera za nadzor, ali ovo je bila 1994. i slike su bile zaista mutne.”
Enger je uživao u činjenici da policija, uprkos tome što je osumnjičen, nije mogla da ga poveže sa zločinom. Nekoliko sedmica nakon pljačke, rodio mu se prvi sin, a Enger je objavio oglas u novinama u kojem se navodi da je njegov sin Oscar rođen “sa vriskom”.
To veselje nije dugo trajalo. Enger je preko trgovca umjetninama Einara-Tore Ulvinga pokušao ograditi sliku. U hotelu u Oslu, Ulving se susreo s čovjekom koji je tvrdio da je trgovac umjetninama iz Getty muzeja, ali u stvari je bio policajac iz Scotland Yarda po imenu Charley Hill.
“Ne žali što je ukrao Krik”
Ulving je tražio oko 400.000 dolara za sliku od 150 miliona dolara. Hill se složio i njih dvoje su se odvezli u Aasgardstrand, malo selo južno od Osla, kako bi preuzeli Krik iz podruma. Ulving je brzo uhapšen, a ubrzo potom i Aasheim.
Enger je zgrabio svog malog sina, zavezao dječaka na grudi i odvezao se iz svoje kuće s pištoljem u ruci. Policija ga je pratila do benzinske pumpe gdje je upao u zasjedu prije nego što je nešto izmaklo kontroli. Osuđen je na šest godina zatvora, što je najduža kazna u istoriji Norveške za takav zločin.
U zatvoru je Enger naučio da slika i sada tvrdi da ljudi staju u red da kupe njegov rad. Norveška kopija Krika (Munch je napravio četiri verzije) sada visi u novom Narodnom muzeju, koji je otvoren prošle godine i koštao je 630 miliona dolara, zgrada za koju Enger tvrdi da su izgradili “zbog njega”.
Osvrćući se na svoj život, Enger je rekao da je možda nekoliko stvari uradio drugačije. Ali ne žali što je ukrao Krik. „Upisao sam istoriju i to je kul priča. O takvim stvarima se snimaju filmovi. Ovo nije bio film. Ovo je bio pravi život.”
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!