Piše: Mario Radišić

Kada je 1994. godine film „Pulp Fiction“ osvojio Zlatnu Palmu na filmskom festivalu u Cannesu, mnogi su vidjeli nevjerovatnu kreativnu energiju genijalnog ostvarenja redatelja Quentina Tarantina ali malo ko je ipak mogao predvidjeti kakvu će oluju i revoluciju u filmskom stvaralaštvu donijeti. U godinama koje će uslijediti pojavit će se toliko djela inspiriranih Quentinovim filmom kao i direktnih kopija, da će fraza tarantinovština postati dijelom opće pop kulture. Produkti tog vala bit će nekolicina filmova koji će i sami steći kultni status, poput „Lock, Stock and Two Smoking Barrels“ ili „Privedite osumnjičene“ ali pretežito će biti riječ o djelima koja nemaju originalnosti, maštovitosti ili prosto umjetničke kvalitete da funkcioniraju kao zaokruženi materijal. No, s vremenom, kao i sa svim drugim trendovima, dolazi do tematskog zasićenja i tarantinovština počinje sve rjeđe da stvara svoje nove klonove. Tako da je ove godine prilično iznenađenje američki nezavisni film „Posljednje zaustavljanje u Okrugu Yuma“, redatelja i scenariste debitanta Francisa Gallupija, koji se uveliko koristi režijskim stilom Quentina Tarantina, ali i motivima i obrascima iz djela brojnih drugih prethodnika sličnog stvaralačkog izričaja.

„Posljednje zaustavljanje u Okrugu Yuma“ priča je o posjetiteljima izoliranog restorana u Arizoni 70-ih godina dvadesetog vijeka, pri benzinskoj pumpi usred pustinjske nedođije. Pumpa je ostala bez goriva, a oni koji su se zatekli u restoranu postaju taoci grupe pljačkaša koji čekaju dolazak kamiona s gorivom kako bi pobjegli. Čekanje postaje igra nerava u kojoj nije jasno šta će stići prije, kamion ili krvoproliće.

„Posljednje zaustavljanje u Okrugu Yuma“ prvenstveno je hibrid nihilističkog neo-noira i neo-westerna sa umjerenom dozom crnog humora, uz očigledne reminiscencije na narativne moduse već pomenutog Tarantina, kao i Johna Dahla, braće Coen ili Arthura Penna. Mnogim filmofilima neće
biti teško brzo uočiti svjesne ili nesvjesne analogije ili reference na filmove kao što su „Psi iz rezervoara“, „Mrska osmorka“, „Jednostavni plan“, „Red Rock West“. Sasvim je jasno da redatelju Gallupiju unikatnost nije primarna polazišna baza. Ali mada je riječ o debitantu u dugometražnoj formi, vidljivi su već i aspekti režije u kojima se odlično snalazi. To je svakako tempo i atmosfera filma. Gallupi razumije efektnost skučenog prostora, umješno koristi minimalistički, komorni ambijent svoje priče, strpljivo gradeći tenzije sve do kulminacije. Skoro kao da se u zraku prostorije može čuti kucanje tempirane bombe. Pri tome, enterijer pustinjskog restorana u kojemu se događa veći dio filma, sjajno funkcionira kao podijum za eskaliranje konflikta. Nasuprot tome, očigledno je da se filmaš novajlija znatno bolje snalazi u režiranju nego u scenarističkom uobličavanju priče.

Od korektnog ali uglavnom predvidljivog sižea, preko suhoparnog i na momente isforsiranog dijaloga, pa sve do stereotipnih karaktera koji se više doimaju kao postavljene figure u šahu koje se pomjeraju po potrebi, nego kao živi protagonisti. „Posljednje zaustavljanje u Okrugu Yuma“ ispoljava očigledne boljke prvog filma i nedostaje mu sopstvenog identiteta i individualnosti da bi se mogao ravnopravno nositi sa ostvarenjima koji su mu uzori. Međutim, Francis Gallupi definitivno pokazuje i redateljski potencijal. Ostaje da se vidi da li je riječ samo o bljesku ili pak fitilju koji može nekom narednom prilikom izazvati snažan plamen.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad