Operski pjevač, Sarajlija, Erol Ramadanović, čije sjajne vokalne sposobnosti su najprije prepoznali vrhunski bh. muzički umjetnici i profesori Muzičke akademije, potom regionalni, a onda i svjetski, odnedavno je počeo graditi karijeru i na međunarodnoj sceni. U razgovoru za N1, Ramadanović je govorio o svojim počecima, usponima, zašto se umjesto prava odlučio za muziku, kako je postao prvi član iz BiH u Queen Elisabeth Music Chapelu, poznanstvima sa vrhunskim umjetnicima, kao i o perspektivi opere u Bosni i Hercegovini.

Još u djetinjstvu pokazivao je afinitet prema muzici. Međutim, u to vrijeme niko nije to doživljavao ozbiljno. I to je nekako samo prošlo. Svi oko njega su išli u muzičke škole, svirali nešto, pjevali…, a on, kaže, možda se tada nije znao izboriti.

“Bavio sam se nekim drugim stvarima, ali uvijek je u pozadini stajala želja. Dolazi srednja škola. Moji drugovi iz razreda svi kolektivno su išli na časove gitare. I mene je gitara od svih instrumenata najviše privlačila. U početku sam imao neke predrasude, jer to je ta neka generacija, koja je krenula u školu odmah poslije rata. Tada su bili popularni reperi, MTV i slično. Drugovi su imali duge kose, a meni je to bilo smiješno. I u jednom momentu odlučio sam, hajde da probam. To je taj pritisak bio. Oni svi sviraju, hajde da i ja budem dio ekipe“, reći će Ramadanović, nakon čega je krenuo više učiti i ići na časove.

Zele Lipovača prvi primijetio njegov potencijal

U jednom momentu, svi prijatelji mu se ošišaju i prestanu se baviti muzikom, a on, pušta kosu, uzima gitaru u ruke i počinje svirati. Sa prijateljima iz razreda osniva bend. Primarno je bio gitarista, a zapravo, pjevao nije nikako.

“Sve je počelo s problemom da nađemo pjevača. U bendu smo samo htjeli da budemo mi prijatelji, jer niko drugi od tih koje smo zvali na audicije nije se uklapao. Bilo je – hajde da vidimo ko od nas može da pjeva. Jedini sam ja uspio da budem u intonaciji. Ali odmah da kažem, nije to neko pjevanje bilo, ali služilo je svrsi”, govori Ramadanović.

Kako je vrijeme prolazilo, čuli su ga pojedinci iz svijeta klasične muzike i složili se da tu ima materijala koji se može razviti u nešto kvalitetno. Međutim, kaže, tada njega to nije zanimalo.

“Narodno pozorište mi je pet minuta od kuće i rdovno sam pored njega polazio. Znao sam, tu i tamo, otići na neku dramsku predstavu, ali opera, to me apsolutno nije zanimalo. Štaviše, nekako, nisam ni primjećivao da postoji. Kao, nažalost, i većina ljudi, posebno mladih”, ističe Ramadanović.

Interesantno, prva osoba koja je zapravo primijetila njegov potencijal je poznati bh. gitarista i kompozitor Sead Zele Lipovača iz Divljih Jagoda. Sa ekipom se prijavio u tada aktuelni muzički show Rat bendova.

“Sjećam se da je on rekao ‘mogao bi ti izrasti u kvalitetan vokal’. Bilo mi je čudno što je to primijetio, u odnosu na sviranje, u koje sam stvarno dosta vremena uložio”, sjeća se Ramadanović.

Nakon srednje škole upisuje Pravni fakultet u Sarajevu. Na drugoj godini, ipak, shvatio je da to nije za njega. Tada se rađa želja da studira muziku.

“Manje-više bio sam samouk, a da bi se bavio čovjek klasičnom muzika, pogotovo da bi studirao, potrebno je predznanje. Ipak je to drugačije, rigoroznije od pop muzike u koju svrstavam i rok i sve ostalo što sam do tada radio. Preslušala me je profesorica Paša Gackić, nakon čega me je pitala da li bi volio da upišem pjevanje na Muzičkoj akademiji. Rekao da bih volio, iako, iskreno, nisam znao šta me čeka. Samo sam znao – ‘aha, imam, priliku da studiram muziku, bavim se time profesionalno’, i to mi je bilo interesantno i privuklo me. Faktički, mogu reći da sam zalutao u taj svijet i ostao u njemu”, kaže naš sugovornik.

Počinje studirati, ali i dalje mu nije jasno šta tu radi. Prva opera na koju je otišao je Evgenije Onjegin, od Petra Čajkovskog u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

“Bilo je onako zanimljivo, ali i dalje mi nije bilo jasno šta ja tu radim”, kaže, no vremenom postaje sve bolji i sigurniji u ono što radi.

Rad sa vrhunskim umjetnicima i poznanstvo sa čuvenim José van Damom

Pred završetak studija počinje raditi na vokalnoj tehnici sa proslavljenim hrvatskim bas-baritonom i profesorom, Giorgio Surianom od kojeg kaže da je naučio sve što zna o pjevačkom zanatu. Vjeruje da mu je njegovo mentorstvo bilo ključno u tome da spozna svoj potencijal koji će potom početi biti prepoznat i u inostranstvu.

Prije nesretne korone dolazi do, moglo bi se reći, prilike svog života. Upoznaje se u Splitu sa José van Damom, najpoznatijim belgijski opernim basbaritonistom svih vremena, velikim umjetnikom sa internacionalnom karijerom, kojeg je za vrijeme studija često slušao i učio od njega.

“On je u Split došao da presluša studente. Svom profesoru koji me pozvao, odmah sam rekao: ‘Naravno, doći ću, ako ništa, samo da mu pružim ruku i vratim se kući’, jer sam taj čin bila je izuzetna čast za mene. Svidio sam se José Van Damu. Rekao je da sam jako lijep materijal i kako bi volio da me opet nekad čuje. Želio je da još napredujem i stasam, te mi dao prijedlog da izađem na audiciju u Queen Elisabeth Music Chapel”, priča nam Ramadanović, koji je u međuvremenu bio aktivan na projektima u Zagrebu.

Pred kraj 2022. godine na Božićnom koncertu u Sarajevu sreo je jednog prijatelja koji mu je sugerisao da nazove José van Dama. Poslao mu je poruku, a on ga se odmah sjetio i pozvao ga da dođe opet u Split da ga presluša.

“Svidio sam mu se i ovaj put i rekao mi je da dođem u Belgiju na audiciju. Audicija je odlično prošla i od oktobra 2023. godine postajem član Queen Elisabeth Music Chapel”, kaže ponosno Ramadanović, a ima i zbog čega. Prvi je iz BiH koji je primljen u ovu značajnu ustanovu, zbog čega je, ističe, sebi dao zadatak da našu državu predstavi u najboljem svjetlu.

Inače, Queen Elisabeth Music Chapel je muzička ustanova nastala na kraju 30-ih godina prošlog stoljeća, a osnovala je violinistica, belgijska kraljica Elizabeta koja je bila veliki zaljubljenik u muziku. Queen Elisabeth Music Chapel pruža muzičarima sa potencijalom da se razvijaju i dalje. Nakon tog obrazovanja, dobije se značajan certifikat, ali ono što je bitno, govori nam Ramadanović, je upravo prilika za rad sa vrhunskim umjetnicima iz branše. U isto vrijeme, ova ustanova nudi priliku za uvezivanje sa raznim operskim kućama i festivalima. Finansiraju se od sponzora i mecena koji promovišu mlade umjetnike želeći da se ova kultura širi i da tu dolaze ljudi iz cijelog svijeta.

Erol Avdović, ambasador BiH u Belgiji, skoro je prisustvovao koncertu u Bozar teatru, hramu kulture u Briselu, gdje je nastupao i njegov imenjak. Ispratio ga je aplauzom i ovacijama zajedno sa još oko hiljadu oduševljenih gledalaca na sceni Bozar teatra.

“Hvala gospodine Ramadanoviću, hvala u ime BiH. Sa zadovoljstvom sam u svojstvu ambasadora naše države prisustvovao koncertu Briselske filharmonije pod dirigentskom palicom maestra Jacques Vanherenthals, s kojom je naš Erol, izveo nekoliko poznatih operskih arija. Bravooo! Ponosni smo na našeg mladog operskog pjevača koji je na sceni pronio dobar glas BiH”, napisao je ponosno ambasador Avdović.

Ramadanović je na ovom gala koncertu i u poznatoj dvorani koja prima više oko 2.000 gledalaca, nastupao zapravo na preporuku José van Dama.

“Ligue Nationale Belge de la Sclérose en Plaques svake godine održava gala koncert za dobrotvorne svrhe, a ovo je bio 50. po redu. Taj se koncert održao sa orkestrom Ensemble Bruxelles, uz pratnju hora Evropske Unije pod dirigentskom palicom Maestra Jacques Vanherenthalsa. José Van Dam mi je pomagao da se spremim za koncert. Između ostalog, izvodio sam arije koje su bile dio njegovog repertoara tokom karijere. Sjedio je tu, i sve vrijeme sam razmišljao kako će mu se svidjeti. Ipak treba to opravdati sve. Sve je jako uspješno prošlo i on je bio zadovoljan”, kaže Ramadanović, uz opasku da mu je posebno bilo drago jer je ambasador Avdović prisustvovao.

Koncerti u zatvoru i dječijoj bolnici

Podijelio je sa nama još jednu interesantnu priču o promociji BiH u Belgiji, ovaj put kroz njeno tradicionalno jelo – čuvenu pitu.

“Kad sam tek došao u Belgiju, sjedio sam tako s kolegama i jedan od njih bio je zainteresiran za našu kulturu. Mnogi njih ne znaju ništa o nama, a ovi koji znaju, znaju za dešavanja iz 90-ih. Ja im pričam i o drugim, ljepšim stranama BiH. I taj kolega je pitao kakva je naša kuhinja. Najviše ga je zanimala pita burek i odlučio sam je napraviti. U supermarketu kupio neko brašno, koje nije jednostavno za toga, neće se razvući i gotovo. Rekao sam nećemo napraviti burek, krompirušu ćemo, da ne propadne. I tako, u zajedničkoj kuhinju gdje ima ogroman stol, umijesio sam tijesto, razvukao, krenem jufku da razvijam, a svi se skupili okolo i gledaju, nije im jasno šta se dešava, šta ovaj radi. Razvukao jufku, srećom, ispadne stvarno odlično. Stavim u rernu, izađe pita, ovi gledaju, jedemo kolega i ja… Vidim ja, i on gledaju, a jeli neke sendviče sa salamom. A tu cijela tepsija. Rekoh: ‘Ljudi uzmite’. Svi se sjatiše, puče tepsija u sekundi. I to me je bilo tako simpatično i drago, jer mi smo u regionu uvijek bili poznati po piti i ćevapima. Ako ništa, barem smo poznati po dobroj hrani, prepričava nam dogodovštine Ramadanović.

U Chapelu često organizuju humanitarne koncerte, tako je i Ramadanović imao priliku da nastupa na nekim od njih u sklopu projekta ‘Širenje radosti’. Koncerte je održao u zatvoru i u dječijoj bolnici.

“Dvije kolegice i ja nastupili smo u zatvoru Prison de Ittre. Prvo što sam pitao je kako ću pjevati pred ljudima, vjerovatno imaju predrasude prema operi. Rekli su mi, ‘ti si tu da im pružiš priliku da prisustvuju tome, približiš im operu i nešto za njih lijepo uradiš. Bilo je to jako interesantno iskustvo. To je publika koja je 100 posto fokusirana. Objasnili smo im pozadinu iza arija koje smo izvodili, šta se tu dešava, šta ja tu radim, čisto da dobiju jednu sliku. Od samog početka do kraja, oni nisu gubili koncetraciju. U sklopu istog projeka nastupili smo i u bolnici gdje leže djeca na dugotrajnom liječenju. Izveli smo nekoliko arija iz Mozartovih opera, koje su onako za svakoga, veselog su duha i karaktera. Bili smo sretni da smo imali priliku barem malo ih oraspoložiti. Ubacio sam i nekoliko melodija iz Disneyjevih crtanih filmova. Oni su neke prepoznali i pjevali. To je bilo lijepo, ali ujedno i jako emotivno iskustvo”, kaže Ramadanović.

Osvrnuo se i na opersko pjevanje kao jako osjetljivu oblast, pogotovo klasično pjevanje, koje, kako kaže, rigorozno ima svoja pravila i zahtjeva ispravnu tehniku pjevanja.

“Zbog čega je to tako? Zato što je samo to pjevanje nastalo za vrijeme renesanse u Firenci. To je bila skupina koja je krenula da obnavlja grčku dramu i oni su u jednom momentu shvatili da bi se recitativi mogli raditi uz muziku i to je prešlo u pjevanje. Naravno, recitativi su se održali i operama koji su se slijedile u jednom i drugom idućem periodu, a tada se razvila ta tehnika pjevanja, koja je omogućavala da se glas projicira bez ozvučenja. Što je i sad prisutno i interesantno možda ljudima koji ne dolaze u pozorište, a to je što nema nikakvog medijatora između glasa i publike. Nema ozvučenja, ni mikrofona, kako glas ide tako se i čuje. Da bi se glas čuo preko orkestra za više od 50 ljudi, mora se posjedovati ta tehnika. I naravno, da bi glas bio dugovječan kako bi se moglo doći do neke kasne faze u karijeri“, ističe Ramadanović, potcrtavajući da je čitava oblast osjetljiva i jako intimna.

Zbog toga i časovi su uvijek jedan na jedan. Sa pedagogom je poseban odnos, jer on u jednu ruku, navodi Ramadanović, mora biti i psiholog.

“Povremeno se javi poneka sumnja. Zbog toga je neophodno imati dobrog mentora. Kao i u drugim profesijama, česti su usponi i padovi. Nekad ima dana kada sve ide teže, pa sam se čovjek pita zašto je to tako. Uzrok se vrlo lako ustanovi, ali ipak tijelo nekad jednostavno ne sluša. Mi smo živi instrumenti i, koliko god da je osoba mentalno jaka, nekad i podsvjest utiče na sam aparat”, pojašnjava naš sugovornik.

Operski orkestar – neophodan!

Sve kuće na svijetu imaju svoj operski orkestar, a BiH nema. Najveći problem, kada je ova branša u pitanju, smatra Ramadanović, je upravo što naša opera ne posjeduje svoj orkestar. No, optimističan je i smatra da bi se to u skorijoj budućnosti moglo promijeniti.

“Kućama koje imaju orkestar omogućava se da imaju više produkcija. Operskih predstava mjesečno na repertoaru je najmanje. Mi sarađujemo s Sarajevskom filharmonijom koja je zasebni entitet i ima svoj repertoar. Tako da to otežava okolnost”, ističe Ramadanović.

Sadašnja direkcija je apelovala, i mišljenja je Ramadanović, sad su najizglednije šanse da se nešto realizuje. Također, navodi, najotvoreniji su za zaposlenje novih pjevača, jer trenutno postoji jaz među generacijama.

“Dešava se da neke uloge, koje je kompozitor zamislio da pjeva osoba od 20-ak godina, kod nas to mora pjevati osoba od 50 i više godina. To je otežavajuća okolnost za sve. Nažalost zbog toga što se ne otvara dovoljno radnih mjesta, mladi pjevači su primorani da rade neke druge poslove ili da se bore negdje vani”, govori Ramadanović, koji je i sam imao slično iskustvo. U Sarajevu je radio brojne projekte, ali dešavalo se da u godini bude angažovan na dvije-tri predstave.

“Također, i honorari su manji, nije nešto od čega se može živjeti. Posebno kada su tako rijetki, primoran si raditi još poslova sa strane. Nekoliko puta sam pravio pauze i bio na granici odustajanja. Na sreću, uvijek sam uspjevao sebe razuvjeriti, a oko sebe sam imao i ljude u koje sam vjerovao. Posebno mog profesora, a naravno i podrška moje porodice je konstantna, jer bez njih ništa ne bih uspio, kao i pravih prijatelja, uvijek su bili tu“, naglašava Ramadanović.

Predrasude o operi: To je za elitu, bogate i starije

Kako je biti operski pjevač u sredini kao što je Sarajevo, pitamo ga.

“Bavio sam se pop, rock i metal muzikom. I dalje volim tu muziku i onako za svoju dušu pustim, ali opera je nešto drugo. Moguće je zavoljeti. Ono što je problem kod dosta ljudi je kad pričaš sa njima i kažeš im čime se baviš, oni ti kažu: ‘znaš nije to to kod nas’. A većina ljudi koji tako kažu, nikad nisu ušli u pozorište. To je velika greška i to iskustvo se treba imati. Postoji predrasuda da je to za elitu, za bogate, za starije, ali nije istina, to je itekako i za mlade”, naglašava naš sugovornik.

U junu će biti premijera opere ‘Figarov pir’, austrijskog kompozitora Mozarta, a Ramadanović, navodi upravu tu predstavu, kao primjer gdje se mogu razbiti predrasude, te poziva ljude u pozorište.

“Veliki dio ansambla koji je angažovan su mlađi ljudi i studenti. To je razigrana opera, a Mozart je poznat po tome. Zanimljiva je radnja i komična. Bude mi drago što vidim u posljednje vrijeme da jako puno mlađih dolazi. Trebaju se razbiti te predrasude kod nas definitivno. Za nekih 15, 20, 30 KM je možete kupiti kartu, i za tu cijenu pogledate djelo koje je zaista vrhunski odrađeno. Dok je u Beču, najjeftinija karta 15 eura. Tako da, mislim da nije skupo. Ako se može izdvojiti karta od 50 i 100 KM za Aleksandru Prijović, vjerujem da se može izdvojiti 15 KM i za operu, čisto da se okusi to i onda vidite – ‘ovo nije za mene, neće dolaziti, doviđenja’. Dođi, pogledaj, najmanji problem je tu“, kaže Ramadanović.

To je jedno iskustvo, dodaje, koje je u stanju u ljudima probuditi emociju, a koju nije moguće probuditi putem radija ili zvučnika.

“Odgovorno tvrdim, ne postoji osoba koja je pustila kući arije, napila se, pretukla ženu ili se nadrogirala. Vjerujem da takva osoba ne postoji”, mišljenja je Ramadanović.

Njegovi budući planovi su, a izrazio je nadu da će se to i ostvariti iduće godine, je da napravi koncert u Chapelu, gdje bi predstavio dijela bh. autora.

“Stupio sam u kontakt sa nekim živućim kompozitorima i profesorima s Akademije, kako bih prikupio program i djela različitih kompozitora iz različitih perioda. Naravno, svi bi bili uključeni i žene i muškarci. Najbitnije je da su to reprezentativna djela. Želja mi je da to izvedem tamo i da im pokažem da i mi to imamo. Uključio bih i kolege iz Chapela, a to bi bilo interesantno, da i oni izvode našu operu“, kaže Ramadanović, koji u svojoj biografiji može istaknuti još jedno internacionalno gostovanje, a to je vrijedan angažman na operi La fanciulla del West u Rijeci.

U skorijoj budućnosti volio bi biti dio ansambla opere u BiH, ipak, kaže, to je njegov grad i mjesto gdje je napravio prve korake.

“Isto tako, volio bih uporedo graditi međunarodnu karijeru. Stalo mi je da iskoristim maksimalni potencijal i opravdam svo to povjerenje ljudi koji su mi pomogli, kao i da nastavim predstavljati našu zemlju onako kako najbolje znam i umijem”, zaključuje Ramadanović, umjetnik raskošnog glasa i talenta, pred kojim je, zasigurno, blistava i uspješna operska karijera.