Bosna i Hercegovina kao država obiluje brojnim kulturnim i historijskim znamenitostima, prirodnim dobrima, ali i zanimanjima, vještinama, praksama i instrumentima koja su se zbog svojih specifičnosti našli na UNESCO-voj listi svjetske baštine.

Od 1972. godine kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, do danas je na UNESCO Listu svjetske baštine je upisano ukupno 936 dobara (725 kulturnih, 183 prirodnih i 28 mješovitih).

U skladu sa ovom konvencijom, upisana dobra predstavljaju dio svjetske baštine sa izuzetnom univerzalnom vrijednošću.

Kada je riječ o BiH, danas je zvanično i pećina Vjetrenica koja se nalazi u Općini Ravno na zapadnom kraju Popovog polja uvrštena na listu UNESCO-ve svjetske baštine. Pored nje kao dobra upisani su most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, područje Starog mosta starog grada Mostara, zatim lokaliteti stećaka u BiH, ali i u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj te prašuma Janj u Šipovu/Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope

Pećina Vjetrenica

Vjetrenica, najveća pećina na području Bosne i Hercegovine, zaštićeni spomenik prirode, te turističko odredište u jugoistočnom dijelu naše zemlje, od danas se nalazi na listi UNESCO-ve svjetske baštine, izglasano je u New Delhiju na 46. sjednici Odbora za svjetsku baštinu.

Stara oko pet miliona godina pećina Vjetrenica prirodni je dragulj koji je prvi put otvoren 1964. godine, u nju je bilo moguće ući do 1991., a nakon toga je bila zatvorena više od 18 godina.

Nalazi se u Općini Ravno, na zapadnom kraju Popovog polja, na 260 metara nadmorske visine. Spada u red najljepših i najbitnijih speleoloških objekata BiH. Obiluje vodom, ima četiri vodena toka i više desetaka manjih periodičnih tokova s mnogim podzemnim jezerima: 180 m dugo je Veliko jezero, zatim Duboko jezero s najvećom dubinom od četiri metra, Malo jezero i druge. Prvi put se spominje polovinom prvog stoljeća u djelu “Povijest prirode”.

Riječ je o poprilično bogatom pećinskom svijetu koji sadrži brojne životinjske vrste, čovječiju ribicu, prirodna jezera, pitku vodu, pećinske ukrase kao i legende i mitove. U njoj se nalazi grupa stalagmita koji leže na klini, a kojoj je prije stotinjak godina hadžibeg Rizvanbegović, kad je posjetio Vjetrenicu s vojskom, dao ime Tursko groblje, jer ga je izgledom podsjetilo na mezarje. Inače, to se smatra prvom posjetom Vjetrenici. Tu je i umjetno napravljen kameni stol i nekoliko kamenih sjedišta koji se dovode u vezu s hajducima, jer su se oni po starim predanjima, u davna vremena tu skrivali i a tama i dubina Vjeternice davala im je sigurno utočište.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Most preko Drine u Višegradu predstavlja remek djelo mostogradnje. Sagrađen je u vremenu od 1571. do 1577. godine po želji i naredbi Mehmed-paše Sokolovića. Mehmed-paša Sokolović rođen je 1505. u selu Sokolovićima blizu kasabe Rudo u višegradskom kadiluku, odakle je kao dječak odvojen od svojih roditelja i odveden u Tursku. U to vrijeme postojao je običaj poznat kao Divširma, odnosno “Danak u krvi”, kao vid redovnog oporezivanja u Otomanskom carstvu.

Most Mehmed Paše Sokolovića je upisan na UNESCO Listu svjetske baštine na 31. sjednici Komiteta za svjetsku baštinu, održanoj od 23. juna do 2. jula 2007. u Christchurchu, Novi Zeland, odlukom broj 31 COM 8B.34.

Univerzalna vrijednost mosta u Višegradu je nepobitna sa historijskog i arhitektonskog stajališta. Most je predstavnik jednog istorijskog perioda u razvoju graditeljstva i mostogradnje, a izgradio ga je jedan od najpoznatijih graditelja Otomanskog carstva.

Poseban značaj mosta je u tome što svjedoči o usvajanju i prilagođavanju tehnika tokom dugog historijskog procesa. On također svjedoči o važnim kulturnim razmjenama između različitih civilizacija. Njegova simbolična uloga je značajna u historijskom smislu, posebno s aspekta različitih konflikata koji su se dešavali tokom 20. vijeka.

Područje Starog mosta starog grada Mostara

U dolini rijeke Neretve, između brda Hum i podnožja planine Velež, prvobitno se smjestilo naselje, nastalo kao urbana struktura u XV vijeku na ukrštanju vodnog i kopnenog puta. Značaj mikrolokacijskog položaja je u mjestu prelaza rijeke i prirodnih uslova njegove pozicije. Ovo naselje relativno male veličine, sa dvije kule oko mosta, historijski izvori datiraju u 1452. godinu. Današnje ime Mostar, prvi put spomenuto 1474. godine, dobilo je po “mostarima”, čuvarima mosta.

Most je artiljerijskim pogocima srušen 1993. godine. Pod patronažom UNESCO-a formiran je međunarodni tim stručnjaka za rekonstrukciju Starog mosta, restauraciju kula Tare i Halebinovke, Sultan-Selimovog mesdžida i ostalih objekata u spomeničkom kompleksu. Nakon obnove, Stari most je svečano otvoren 2004., a Komitet za svjetsku baštinu je 17. jula 2005. upisao područje Starog mosta Starog grada Mostara na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

Sa “renesansom” Starog mosta i njegovog okruženja, simbolična snaga i značenje grada Mostara – kao izuzetnog i univerzalnog simbola suživota zajednice različitog kulturnog, etničkog i religijskog porijekla – je učvršćena i ojačana, uz naglasak na neograničenim naporima ljudske solidarnosti za mir i moć saradnje pri suočavanju sa teškim katastrofama.

Stećci

Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Na osnovu raspoloživih podataka može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovine XII. stoljeća, da njihova prva faza traje i kroz XIII. stoljeće, da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV. i XV. stoljeću. U XVI. stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje.

Od 70.000 evidentiranih stećaka na 3300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 60000, u Hrvatskoj 4400, u Crnoj Gori oko 3500 i u Srbiji oko 4100. Osnovne grupe stećaka čine položeni i uspravni kameni monoliti.

Po zastupljenosti najbrojniju grupu čine sanduci, zatim ploče, a najmanji broj je sljemenjaka. Položeni spomenici predstavljaju primarnu formu stećaka i zastupljeni su na čitavom području njihova rasprostiranja. Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeći tipovi: stela, stup (obelisk), krstača i nišan.

Među pojedinačnim oblicima evidentirano je oko 40.000 sanduka, 13.000 ploča, 5.500 sljemenjaka, 2500 stupova, 300 križeva te amorfnih oblika oko 300. Ukrašenih stećaka, odnosno stećaka s reljefima, evidentirano je preko 5.000 primjeraka.

Po brojnosti stećaka prvo mjesto zauzimaju općine Nevesinje i Konjic sa 3.000 do 4.000 primjeraka. Nominirane nekropole sa stećcima su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i uživaju najveći stepen pravne zaštite osiguran odlukama o proglašenju nacionalnim spomenicima.

Uspostavljen je sistem za koordinaciju izrade plana upravljanja na čelu sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika, Ministarstvom civilnih poslova i Komisijom za saradnju BiH sa UNESCO-m, kao i nadležnim entitetskim ministarstvima kulture i zavodima za zaštitu kulturnog naslijeđa. U izradi plana upravljanja primijenjen je princip aktivnog učestvovanja (participatory approach) vladinih institucija nadležnih za upravljanje naslijeđem i općina na čijem se teritorijama nalaze nominirane nekropole sa stećcima.

Prašuma Janj u Šipovu/Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope

Prije tri godine na Popis svjetske baštine UNESCO-a uvrštena je i prašuma Janj kod Šipova, u okviru proširenja lokaliteta svjetske baštine UNESCO-a “Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope”.

Odbor za svjetsku baštinu UNESCO-a proglasio je krajem jula 2021. godine prašumu Janj kod Šipova prirodnim dobrom od svjetskog značaja. Prašuma Janj našla se među 15 novih zaštićenih područja iz šest država potpisnica Konvencije UNESCO o zaštiti prirodne i kulturne baštine.

Zahvaljujući ovoj odluci UNESCO-a Šipovo su ovog ljeta pohodile brojne novinarske ekipe čime je ovo malo mjesto na zapadu Bosne dobilo zasluženu pažnju javnosti.

Prašuma Janj je jedna od 12 bh. prašuma i prvo prirodno dobro iz Bosne i Hercegovine koje je uvršteno na UNESCO listu svjetske baštine. Prašuma Janj je strogi prirodni rezervat površine 295 hektara unutar kojeg je zabranjeno iskorištavanje šume i bilo kakva ljudska djelatnost.

Kada je riječ o iskonskim bukovim šumama Karpata i drugih regija Evrope, to je najveće serijsko dobro Svjetske baštine na 94 lokaliteta u 18 zemalja. To zahtijeva prekograničnu saradnju i oslikava bliski odnos bukove šume s evropskom kulturom.

Bukove šume su neophodne za razumijevanje historije i evolucije roda Fagus koji je, s obzirom na široku rasprostranjenost na sjevernoj hemisferi i ekološki značaj, globalno značajan. Ove uglavnom neporemećene, složene umjerene šume pokazuju sveobuhvatne ekološke obrasce i procese čistih i mješovitih sastojina evropske bukve u različitim ekološkim gradijentima, uključujući klimatske i geološke uslove, pokrivajući gotovo sve evropske regije bukovih šuma. Šume su obuhvaćene iz svih visinskih zona od obalnih područja do drvoreda i uključuju najbolje preostale primjere iz granica raspona europske bukove šume.

Sve je počelo 2007. godine sa „Praiskonskim bukovim šumama Karpata“ – deset područja u Slovačkoj i Ukrajini – što je prekogranična svjetska baština od samog početka. Upisom Drevnih bukovih šuma Njemačke na listu svjetske baštine 2011. godine prošireno je za pet sastavnih dijelova. Godine 2017. dodate su 63 oblasti iz devet zemalja: Albanija, Austrija, Belgija, Bugarska, Italija, Hrvatska, Rumunija, Slovenija, Španija.[2] Odlukom iz 2021. god. prošireno je za još 15 lokaliteta iz šest zemalja: Češke, Francuske, Sjeverne Makedonije, Poljske, Švicarske i Bosne i Hercegovine.

Ova dobra se zapravo nalaze na UNESCO-voj listi materijalne baštine, međutim, važno je istaći da postoje i zanimanja te tradicije koje su nematerijalna dobra, a među kojima također ima onih koje je UNESCO zaštitio.

Nematerijalna kulturna baština je definisana kao: prakse, prijedlozi, izrazi, vještine kao i svi povezani instrumenti, objekti, vještački proizvodi i kulturni prostori koje zajednice, grupe a u nekim slučajevima i pojedinci priznaju kao dio svog kulturnog naslijeđa.

Ovo su nematerijalna dobra koja se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske baštine:

•  Zmijanjski vez (upisan na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječansta 2014. godine)
• Konjičko drvorezbarstvo (upisan na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječansta 2017. godine)
• Branje trave ive na Ozrenu (upisan na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječansta 2018. godine)
• Običaj natjecanja u košenju trave na Kupresu (upisan na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječansta 2020. godine)
• Uzgoj konja rase Lipicanaca (upisan na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječansta2022. godine u okviru serijske nominacije „Tradicija uzgoja konja Lipicanaca“)

Nematerijalna dobra iz BiH koja se nalaze na privremenoj listi svjetske baštine i čekaju da budu uvrštene na listu UNESCO-a:

• Običaj potkivanja jaja u Kreševu
• Umijeće izrade čipke – keranje
• Hodočašće na Ajvatovicu – Prusac
• Hodočašće Sv.Ivi – Podmilačje
• Izrada grnčarije u Liješevi
• Ganga, seoski polifoni muzičko-poetski oblik
• Sevdalinka, tradicionalna gradska narodna pjesma
• Umijeće gradnje i sviranja instrumenta karaduzen
• Seoski polifoni oblik pjevanja „U tri“
• Skokovi sa Starog mosta u Mostaru
• Pjevanje uz gusle
• Puračka ćaska-umijeće pripremanja i služenja
• Pjevanje uz pratnju šargije/tambure i violine

Osim nematerijalnih dobara koja čekaju na UNESCO-ov popis, tu je i tzv. tentativna lista materijalnih dobara među kojima su:

• Sarajevo – jedinstveni simbol univerzalne multikulturalnosti – trajno otvoreni grad (1.9.1997)
• Prirodno graditeljska cjelina Jajca (10.3.2006)
• Historijsko urbano područje Počitelj (2.1.2007)
• Prirodno i urbano područje Blagaj (11.12.2007)
• Prirodno i historijsko područje Blidinje (11.12.2007)
• Prirodno i historijsko područje Stolac (11.12.2007)
• Prašuma Perućica (2017)
• Jevrejsko groblje u Sarajevu (2018)

Važno je istaći da datumi pored gore navedenih dobara označavaju dan i godinu kada su oni imenovani za tentativnu listu UNESCO-ve baštine.

Tentativna ili privremena lista (lista potencijalnih dobara) predstavlja inventar dobara koja se nalaze na teritoriji države, a ona ih smatra pogodnim za upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Države članice u svoje Tentativne liste uključuju ona dobra koja smatraju kulturnom i/ili prirodnom baštinom od izuzetne univerzalne vrijednosti i koja namjeravaju da nominuju tokom narednih godina. Nominacije za Listu svjetske baštine se ne razmatraju ukoliko se nominovano dobro već ne nalazi na Tentativnoj listi države.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad