Na današnji dan prije tačno 750 godina, 7. marta 1274. umro je latinski teolog i filozof sv. Toma Akvinski. Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. januara, pripada svakako u red najvećih crkvenih umova.

Rođen je 28. januara 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u okolici Napulja u južnoj Italiji kao sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate. Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose.

Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem. Kao benediktinski oblat stupio u samostan Monte Cassino, gdje je stekao osnovno obrazovanaje (1230–39). Pohađao je zatim Sveučilište u Napulju (1239–44). God. 1244., uprkos protivljenju porodice, stupio je u dominikanski red. Studirao teologiju i filozofiju u Parizu i Kölnu, gdje mu je učitelj bio Albert Veliki (1248–52).

Zajedno sa sv. Bonaventurom postao profesor u Parizu (1258–59); potom bio profesor na sveučilištima u Italiji: u Orvietu (1261–65), Viterbu i Rimu (1267–68). Teološke kontroverzije te osobito unutarnje crkvene raspre oko načina života prosjačkih redova ponovno su ga dovele u Pariz (1269–72). Godine 1272. postao je voditelj novoga Generalnoga studija svojega reda u Napulju, a papa Grgur X. pozvao ga je da kao stručnjak sudjeluje na Drugome lyonskom koncilu (1274), ali je na putu za Lyon umro.

Svetim je bio proglašen 1323., a crkvenim naučiteljem (doctor angelicus: anđeoski naučitelj) 1567. godine. Crkva mu je dala i naslov doctor communis (zajednički naučitelj), piše Bljesakinfo.

Zasluge filozofa

Velika je zasluga Tome Akvinskoga što je prihvatio i u kršćansku filozofiju i teologiju integrirao aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauku o bitku. Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas.

Toma Akvinski najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Nastavio je naučavanje Alberta Velikoga, boreći se protiv augustinskoga naučavanja i materijalističkih tendencija kršćanskih averoista.

U nastojanju da razlikuje vjeru od znanja, teologiju od filozofije, smatrao je da su filozofske istine racionalne istine uma, a teološke “istine objave” su “nadrazumske”, ali ne i “proturazumske”.

Stoga se i teološke istine mogu braniti razumom kao neprotuslovne i vjerovatne. Filozofija je ipak potpuno u službi teologije (lat. ancilla theologiae), jer su njezine spoznaje niže od teoloških upravo onoliko koliko je ograničeni ljudski um niži od “božanske premudrosti”.

U pitanju o univerzalijama Toma Akvinski je realist u umjerenom aristotelovskom smislu. Opće je u stvarnosti imanentno individualnomu i odijeljeno je od njega samo razumom, koji apstrahira.
Ljudsko shvaćanje nije, međutim, krivo sve dotle dok čovjek ne sudi da ono opće egzistira samo po sebi, posebno, odijeljeno.

Osim općega u stvarima ili bîti i općega poslije stvari (pojmovi dobiveni apstrakcijom), postoji i opće prije stvari (kao ideja božanskoga duha). Božja se opstojnost po Tomi Akvinskom može dokazati prije svega a posteriori, tj. iz svijeta kao Božjega djela.

Mora postojati prvi pokretač ili prvi uzrok, jer lanac uzroka i posljedica ne može imati neograničen broj članova. Bog postoji kao čisti nematerijalni oblik, kao čisti aktualitet: on je causa efficiens i causa finalis svijeta.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad