Kao što antropolog Claude Lévi-Strauss primjećuje u “Strukturnoj studiji mita”, postoji zapanjujuća sličnost između mitova prikupljenih u vrlo različitim regijama. Od gradova-država drevne Grčke do plemena lovaca-sakupljača iz amazonske prašume, kulture su posvuda sačuvale sumnjivo slične priče o herojima koji ubijaju čudovišta, životinjama koje pričaju jedne s drugima, i ljubomornoj (obično muškoj) braći i sestrama koji se bore do smrti.

Posebno su česte u svjetskim mitologijama priče o poplavama koje su završile svijet i odabranim pojedincima koji su ih uspjeli preživjeti: poput biblijskog Noe i Utnapištima, graditelja arke u Epu o Gilgamešu, tekstu za koji se smatra da je čak stariji od abrahamskih religija.

U astečkoj mitologiji, čovjek po imenu Tata i njegova supruga Nena izrezuju čempres nakon što ih je bog Tezcatlipoca upozorio na nadolazeću poplavu, dok je Manua, prvog čovjeka u hinduističkom folkloru, posjetila riba koja je odvela njegov čamac do vrha planine. Spisak se nastavlja.

Sve ovo postavlja pitanje: Zašto postoji tako zapanjujuća sličnost između usmenih predaja geografski odvojenih naroda? Antropolozi, psiholozi i arheolozi proveli su godine tražeći odgovor. Međutim, do danas još uvijek ne postoji teorija s kojom se svi slažu.

Neki tvrde da su ove sličnosti dokaz kulturne transmisije u dalekoj prošlosti prije nego što je ljudska migracija zaista počela. Drugi tvrde da su se samostalno razvijali kao rezultat sličnih iskustava. Drugi i dalje vjeruju da to ima neke veze s načinom na koji naš mozak radi. Šta je od ovoga, ako postoji, tačno?

Najstariji mit o potopu na svijetu

Arheološka istraživanja sugerišu da je naša vrsta nastala u podsaharskoj Africi, a zatim se proširila na ostatak svijeta preko Bliskog istoka. To znači da bi kulture koje su danas geografski razdvojene mogle da razmjenjuju vjerovanja i običaje još kada su živjele na približno istom području. Stoga bi nam obrasci u svjetskoj mitologiji mogli pomoći da bolje razumijemo obrasce ranih ljudskih migracija i obrnuto.

Istraživanja na ovu temu ne nedostaju. Anna Rooth, autorica knjige “Mitovi o stvaranju sjevernoameričkih Indijanaca”, analizirala je male narativne detalje u više od 300 indijanskih mitova o stvaranju i otkrila da se mnogi od tih detalja pojavljuju i u mitovima iz Evroazije. To ju je dovelo do zaključka da se, „zbog posebne kombinacije detalja-motiva, ovi mitovi moraju smatrati zajedničkim porijeklom“.

U “Pričama o Edipu u Okeaniji”, William Lessa piše da su legende koje liče na čuvenu grčku tragediju raspoređene preko “neprekidnog pojasa koji se proteže od Evrope do Bliskog i Srednjeg istoka i jugoistočne Azije, a odatle do ostrva Pacifika”, ali su potpuno odsutne iz centralne i sjeveroistočne Azije i Amerike, a to sugeririše nedostatak kulturnog prijenosa.

Tvrdilo se da i mitovi o potopu imaju zajedničko porijeklo. Najstariji mit za koji znamo dolazi iz Babilona i spominje ga Euzebije Cezareja, istoričar ranog kršćanstva koji spominje izgubljena djela babilonskog istoričara Berosa, koji je zauzvrat govorio o izgubljenim babilonskim zapisima koji navodno datiraju od osnivanja carstva u zoru same civilizacije.

Prema Berosusu, veliki potop se dogodio za vrijeme vladavine Xísoutrosa, sumerskog kralja koji je navodno živio negdje oko 2900. godine prije Krista. Upozoren na potop od strane boga, Xísoutros je napravio brod za svoju porodicu, prijatelje i razne životinje – motivi koji bi trebali zvučati poznato. S obzirom na to da je koristio i ptice da locira zemlju nakon što je kiša prestala, nije nevjerovatno da je ova legenda bila osnova za Gilgameša i Noa.

Yu Veliki

Ali babilonski predložak ne primjenjuje se na svaki mit o potopu širom svijeta, i kao što antropolog Clyde Kluckhohn piše u svom članku „Ponavljajuće teme u mitovima i stvaranju mitova“, etnografi su „pazili da eksplicitno razlikuju one koji mogu imati ovu derivaciju od najstarijih i najuticajnijih drugih koji su definitivno floodirali na moj uticaj.’”

Budući da gore spomenuti mitovi o potopu Indije i Mezoamerike nalikuju svojim mezopotamskim pandanima samo utoliko što uključuju bogove, čamce i obilne padavine, tvrdi se da su se razvili neovisno jedan od drugog. Bilo kakva sličnost među njima, kako piše BigThink, proizlazi iz činjenice da su zasnovani na uporedivim, ali ipak odvojenim istorijskim događajima. Drugim riječima, dok je priča o Xísoutrosu inspirisana potopom koja se dogodila u Mesopotamiji, astečke i hinduističke verzije vjerovatno su inspirisane poplavama koje su se dogodile negdje drugdje.

Ova hipoteza je dobila maha posljednjih godina jer su moderna istraživanja poboljšala naše razumijevanje antičkog svijeta i njegove geologije. Na primjer, tek 2016. godine, studija u Scienceu predstavila je dokaze da bi klizište u kineskoj klisuri Jishi poslalo preko pola miliona kubnih metara vode niz Žutu rijeku u sekundi, stavljajući veći dio zemlje pod vodu.

Ono što je zapaženo u ovoj studiji je da ona predlaže da je upravo ova katastrofa – za koju istraživači procjenjuju da se dogodila oko 1920. godine prije Krista – poslužila kao inspiracija za nekoliko kineskih mitova o potopu koji su se pojavili u istom vremenskom periodu.

Ovo bi objasnilo zašto se jedan mit koji uključuje legendarnog osnivača dinastije Xia, Yua Velikog, fundamentalno razlikuje od drugih mitova o potopu. Dok Noa, Utnapištim i Tata — da spomenemo samo neke — grade svoja plovila kako bi izbjegli utapanje, Yu se oslanja na svoju domišljatost kako bi zaustavio samu poplavu: isušio je nizine i vratio haos u red potpuno sam, bez pomoći boga.

Mit i um

Upitnija teorija smatra da mitovi liče jedni na druge ne zato što su nastali na istom mjestu ili su inspirirani sličnim događajima, već zato što – na podsvjesnom nivou – svaki ljudski mozak osmišljava svijet na potpuno isti način.

Ovu teoriju popularizirao je dubinski psiholog Carl Jung, koji je doveo u pitanje još uvijek uglavnom neospornu ideju da su mitovi metafore koje se koriste za objašnjenje fizičkih procesa. Jung je smatrao da bi korištenje bogova i duhova za predstavljanje porasta plime i uzgoja usjeva bio preveliki iskorak u logici za primitivne ljude. “Ljudi”, piše Robert Segal o Jungovim idejama u svojoj knjizi Teoretiziranje mita, “moraju već imati ideju boga u svojim umovima i mogu samo projicirati tu ideju na vegetaciju i druge prirodne fenomene koje promatraju.”

„Sve psihičko“, dalje sam Jung pojašnjava u Psihologiji nesvjesnog, „nosi sa sobom svoje unutrašnje stanje, tako da se s jednakim pravom može tvrditi da je mit čisto psihološki i da koristi meteorološke ili astronomske događaje samo kao sredstvo izražavanja. Hirovost i apsurdnost mnogih primitivnih mitova često čine da potonje objašnjenje izgleda mnogo prikladnije od bilo kojeg drugog.”

Bez obzira na to koja je teorija istinita – možda u svima ima istine – razlike između mitova nisu trivijalne. Umjesto toga, oni su ono što omogućava antropolozima da razaznaju kako se jedna drevna kultura mogla razlikovati od druge u smislu njihovog sistema vjerovanja, društvenih struktura i porodične dinamike.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad