Hercegovački biser, grad Mostar, i rijeka Neretva nerijetko pune stranice svjetskih medija, koji prizore s juga naše zemlje opisuju samo u superlativima. Ovog puta u centru pažnje se nije našla samo jedinstvena arhitektura starog grada niti smaragdno zelena boja rijeke Neretve, nego i 'čuvari Starog mosta'.

New York Times donosi reportažu iz najvećeg hercegovačkog grada posvećenu skakačima sa Starog mosta, koji njeguju tradiciju staru oko 400 godina.

Glavni lik priče, mladi Mostarac, Amir Hanić, za New York Times kaže kako on i prijatelji iz lokalnog skakačkog kluba na ovaj način štite kulturu baštinu.

“Mi smo čuvari mostarskog mosta”, ističe Hanić.

Autorica teksta Marta Bellingreri s oduševljenjem opisuje trenutak kada mladić skače u hladnu vodu.

“Balansirajući na skliskom, blistajućem kamenu mosta koji oduzima dah, a ispod koje svjetluca hladna voda rijeke Neretve, Amir Hanić dodiruje nos i udiše posljednji put. Ne gledajući ni gore ni dole, samo ravno naprijed, skače s mosta, s ukočenim rukama i stopalima u poziciji raširenih krila ptice koja je u naletu. Njegov spust traje samo nekoliko sekundi, ali publika koja ga okružuje na mostu kolektivno uzvikuje “Ooh!” — s mješavinom divljenja i straha. Amir nestaje ispod površine, a zatim, ponovno se pojavivši, brzo otpliva natrag na obalu, kao da se ništa nije dogodilo. Za nekoliko trenutaka, penje se natrag na most”.

Tekst navodi kako se prvi zabilježeni skok sa Starog mosta desio u 17. stoljeću, stotinjak godina nakon njegove izgradnje. Godišnje ljetno takmičenje u skokovima sa Starog mosta, koje privlači natjecatelje iz cijelog svijeta, počinje od 1968. godine. Skakači skaču s visine od preko 20 metara, ovisno o trenutnoj dubini rijeke, a ova akrobacija zahtijeva ogromnu dozu hrabrosti, dodaje autorica.

Nakon što izađe iz rijeke, Amir se vraća od rijeke ka mostu penjući se drevnim kamenim stepenicama ka slikovitim ulicama, prolazeći kroz bazar, i dolazeći na svoj sljedeći zadatak. Sa šeširom u ruci, on skuplja priloge od oduševljenih promatrača za svoj klub.

Bellingreri je Bosnu i Hercegovinu posjetila u julu 2021. godine s fotoreporterom Alessiom Mamom, započinjući putovanje u Memorijalnom centru u Potočarima, zatim putujući ka glavnom gradu Sarajevu, a potom i na jug ka Mostaru.

Ističe kako je većina putovanja protekla u sjeni nasilja koje je haralo regijom tokom 1990-ih godina nakon raspada Jugoslavije i izbijanjem rata. Dodaje kako su u posljednjih godinu dana mnogi Bosanci i Hercegovci strahovali da je zemlja na rubu raspada, ali da su se ti strahovi sada smirili.

U Mostaru je ekipu New York Timesa dočekala atmosfera koja im je odvukla pažnju s dojma kojeg su prvobitno dobili nakon što su stigli u BiH. Tome su uveliko pridonijeli ‘čuvari Starog mosta’ i njihova topla dobrodošlica.

“Prethodno sam ih gledala u jednom dokumentarcu, ali tek nakon što sam stigla do prekrasnog mosta mogla sam u potpunosti shvatiti njegovu arhitektonsku raskoš i vrijednost,  i odvažnost ronilačke tradicije”, ističe autorica teksta.

Uz podsjetnik da je originalno izgrađeni most, koji datira iz Osmanskog perioda, srušen u granatiranju 1993. godine, Bellingreri pojašnjava kako su tada skakači počeli upotrebljavati improviziranu platformu za skokove.

“Amir, koji je imao 24 godine kada sam ga upoznala, tada još nije bio ni rođen. Ali još jedan od članova ronilačkog kluba, Admir Delić, tada je imao 18 godina i, ugledavši svoje vršnjake kako skaču s platforme, osjetio je potrebu da im se pridruži – uprkos rizicima”, dodaje autorica.

Njen stariji sugovornik objašnjava kako je tada bilo puno opasnije i teže skakati s Mosta, te da je postojao rizik da se skakači povrijede.

Ima dana kada Amir skoči s mosta i po 10-12 puta, posebno u špici turističke sezone.

“Kao mladić iz Mostara gotovo sam se osjećao obaveznim skakati. Prije ili kasnije, svi mi muškarci morali smo to učiniti, kao bitan obred. Ja sam među onima koji nikada nisu stali. To je moj posao”, kaže Mostarac.

Današnji Stari most je njegova replika, ističe Bellingreri. Njegova rekonstrukcija, u kojoj su korištene tehnike iz osmanskog doba, dovršena je 2004. kao “simbol pomirenja, međunarodne suradnje i suživota različitih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica“, prema upisu na UNESCO popis svjetske baštine .

“Kako se približava zalazak sunca, vrijeme je za Admirov posljednji skok, prije nego što se vrati svojoj porodici. Amir je u međuvremenu završio za taj dan dan. Mladi čuvar, nakon što je opet skupio hrabrost da skoči, sjedi u baru i sluša muziku, opuštajući se u vrevi grupe turista”, dodaje autorica.