Rat je samo jedna od tema kod koje roditelji i drugi odrasli često imaju osjećaj da je djecu bolje poštedjeti. A takvo razmišljanje ukazuje na strahove roditelja, ne djece. Otvorenost za razgovor, iskrenost i umirujući ton će dijete mnogo bolje smiriti od okolišanja, kažu stručnjaci.

Psihoterapeutkinja Ksenja Kos, koja radi i sa djecom i sa adolescentima, roditeljima savjetuje da kod teških tema ne forsiraju razgovor, nego da prate dijete i njegove potrebe.

„Kada se pojave teške teme kao što su rat, smrt i slično, odrasli ponekad razmišljaju previše odraslo i ne osluškujemo potrebe djeteta“, kaže psihoterapeutkinja.

Roditelji mogu da imaju osjećaj da moraju da objasne neke stvari, iako, dodaje, ne primjećuju da ih dijete uopšte nije ni prepoznalo ili za njega (još) nisu problematične. U tom slučaju, Kos ne savjetuje da „vještački“ pripremimo razgovor.

“Obratimo pažnju na dijete i budimo spremni da se odazovemo kada samo izrazi želju za razgovorom”, istakla je.

Sa djecom naravno moramo da razgovaramo na njima primjeren način, kaže psihološkinja i direktorka Centra za savjetovanje za djecu, adolescente i roditelje u Ljubljani, dr. Mateja Hudoklin.

“Odgovori neka budu kratki, jasni, jednostavni i konkretni. Ne izbjegavajmo ono što nas dijete pita. Kada djeca vide da odgovori roditelja ne plaše, mogu se umiriti”, naglasio je.

Ksenja Kos je dodala da ako nas dijete pita da li je u ratu neko poginuo, ne izbjegavajmo odgovor.

“Da, neki su i umrli, možemo odgovoriti. Ukoliko budemo okolišali, djeca će to prepoznati”, poručila je.

Da li će rat doći i do nas?

Djeca mogu da pitaju i nešto što roditelje plaši. Djetetu treba ponuditi umirujući odgovor, kaže Kos i ako roditelj u određenom trenutku to ne može učiniti, bolje je da razgovor odloži.

“Takav primjer može biti pitanje da li će rat doći i kod nas. Ako osjećamo iskren strah, teško ćemo djetetu ponuditi odgovor koji će ga umiriti. U tom slučaju, dijete možemo da pošaljemo kod drugog roditelja, odnosno nekome ko je blizak djetetu i ko će moći da vodi ovakav razgovor. Ako to nije moguće, razgovor odlažemo za kasnije. Dijete, koje će osjetiti da u odgovorima nismo iskreni, uprkos ‘pravilnom’ odgovoru neće osjećati sigurnost”, kaže psihoterapeutkinja.

Šta kada nas dijete pita šta je rat?

“To može biti dobro istraživačko pitanje. Ukratko možemo odgovoriti kako sami zamišljamo rat, a zatim dijete pozvati da samo podijeli svoja razmišljanja. Obzirom da se djeca teže izražavaju riječima, rat takođe mogu i da nacrtaju ili otplešu. Time dobijamo mogućnost uvida i u to na koji način se informacija o ratu uklopila u njegov mozak. Ne trebamo da se bojimo ako na crtežima vidimo krv ili nasilje ili ako takve crteže crta još dugo nakon razgovora. Dijete na taj način obrađuje informacije i izražava se”, savjetuje još Kos.

Ne stvarajmo tabue

Roditelji se takođe pitaju kako da doziraju informacije o ratu i da li da to pokušaju da sakriju od djeteta. Kos misli da to nije najbolji način.

“Na ovaj način tema postaje tabu, a to je ono što najviše razjeda. Čudovište može da postane veće nego što jeste”, istakla je.

Pored toga, dijete o ratu može da čuje negdje drugo i bolje je da roditelji zadrže uticaj nad tim kakve informacije će dobiti i na koji način, dodaje.

Poplavu informacija, pa i razgovore o ratu u prisustvu dece treba ograničavati, slažu se sagovornici.

Ukoliko dijete na započne temu, a roditelji primijete da je u toku razgovora starijih zabrinuto, Hudoklin savetuje da ga umire, čak i ako razgovor nije samo pokrenulo.

“Možemo reći da nas ljuti to što se događa, da to nije ovde, da je daleko i da će se odrasli već dogovoriti i riješiti spor”, kaže Hudoklin.

Prevelika izloženost vijestima, naime, može ostaviti utisak da nam je ovaj rat mnogo bliže nego što stvarno jeste, naglašava još Hudoklin.

“U razgovoru je zato važno istaći prije svega to da je rat daleko, da smo ovdje sigurni, takođe i da to nije jedini rat, da to nije nešto novo i neobično. Na ovaj način uspostavljamo distancu“, kaže psihološkinja.

Rat nije odgovor

Mlađoj djeci roditelji trebaju reći i to da rješavanje sukoba na ovaj način, ratom, nije ispravno.

“Na primjer, možemo reći da će na kraju morati da se dogovore i ako im to ne bude uspjelo, pomoći će im i drugi ljudi. Treba ih uvjeriti da će se odrasli pobrinuti za to da budemo sigurni”, dodaje.

U nevladinoj organizaciji Unicef Slovenija upozoravaju da konflikt često može donijeti predrasude i diskriminaciju, bilo protiv ljudi ili neke određene države, zato ima smisla da roditelji obrate pažnju i na to.

“Podsjetite djecu da svi zaslužuju sigurnost u školi i društvu. Uznemiravanje i diskriminacija su uvijek pogrešni, zbog čega svim snagama moramo širiti dobrotu i podržavati jedni druge”, naglasili su iz Unicefa.

“Kada sa djecom razgovarate o ratu, izbjegavajte etikete kao što su ‘loši ljudi’ ili ‘zlo’ i razgovor radije iskoristite kao mogućnost za podsticanje saosjećanja, na primjer prema porodicama koje su morale da napuste svoje domove”, savjetuju još u Unicefu.

Piše: Barbara M. Smajila