Kuću su sagradili od bala slame, a zidovi debeli pola metra izdrže vatru duže od zida od cigle

Prvo treba razdvojiti dvije stvari koje se često miješaju.

Slama nije sijeno. Sijeno je pokošena trava koja se koristi kao hrana za stoku i sadrži hranjive tvari, pa privlači životinje i truli.

Slama je ono što ostane od žitarice nakon vršidbe, dakle suha stabljika pšenice, raži, ječma ili zobi. Nema hranjive vrijednosti, pa je stoka ne jede, a najčešće završi kao stelja ili se spali na njivi.

Nebraska, kraj bez drveta i kamena

Način gradnje nastao je iz nužde.

Naseljenici koji su krajem 19. vijeka stigli u pješčane predjele Nebraske našli su se u kraju u kojem nije bilo ni drveta za građu ni kamena.

Imali su, međutim, ogromne količine žitarica i novo oruđe: mašinu koja slamu sabija u čvrste, teške bale.

Prve kuće od tih bala bile su zamišljene kao privremene, dok se ne nabavi pravi materijal. Dio njih stoji i danas, više od stotinu godina kasnije.

Vatra kojoj nedostaje zrak

Ovdje je nalaz koji zvuči nemoguće, pa ga vrijedi objasniti.

Rasuta slama gori lako i brzo, i svako ko je vidio zapaljenu njivu to zna.

Sabijena bala se ponaša suprotno. Da bi nešto gorjelo, potreban je kisik, a u tijesno sabijenoj bali zraka gotovo nema. Vatra nema čime disati, pa se materijal prije ugljeniše nego što plane.

Kada se preko toga nanese sloj maltera, zaštita je još veća. Ispitivanja pokazuju da takav zid izdrži vatru sat vremena ako je malter glineni, a dva sata ako je krečno-cementni.

To je bolje od većine uobičajenih zidova. Uz to, u takvom zidu nema hemijskih materijala koji pri gorenju ispuštaju otrovne pare, za razliku od pjenaste izolacije.

Zid koji nema gdje propuštati toplotu

Druga prednost je izolacija, i ona objašnjava račune za grijanje.

Kod običnog zida toplota izlazi kroz drvene ili metalne dijelove konstrukcije. Ti dijelovi provode toplotu bolje od izolacije oko njih, pa se ponašaju kao mostovi kroz koje toplota bježi.

Kod zida od bala tih mostova gotovo nema, jer je slama istovremeno i konstrukcija i izolacija, u jednom neprekinutom sloju.

Zid je debeo između 45 i 60 centimetara. Njegova izolacijska moć višestruko je veća od zakonskog minimuma za stambene objekte.

Zbog debljine i gustine ti zidovi dobro zaustavljaju i zvuk, pa se takve kuće grade i uz prometne ceste.

Voda je jedini pravi neprijatelj

Vrijedi biti pošten i o slabostima.

Slama ne podnosi vlagu. Ako pokisne ili stalno stoji u vlažnom zraku, počne se raspadati, a onda se problem teško popravlja jer je unutar zida.

Zbog toga se takav zid mora u cijelosti zaštititi debelim slojem maltera, s obje strane, a temelj se podiže tako da bale nikad ne dodiruju tlo. To poskupljuje gradnju.

Uz to, u nekim sredinama propisi takvu gradnju još ne prepoznaju, pa dozvola traži dodatnu dokumentaciju.

Bale se moraju ugraditi suhe i držati suhim tokom cijele gradnje, što u kišnom kraju znači da se radi pod nadstrešnicom.

Ono što bi ionako bilo spaljeno

Ostaje razlog zbog kojeg se takva gradnja danas ponovo javlja.

Slama je nusproizvod. Nastaje svake godine, u ogromnim količinama, i najčešće se spali na njivi ili baci.

Kada se ugradi u zid, ugljik koji je biljka upila tokom rasta ostaje zarobljen u toj kući onoliko dugo koliko kuća stoji.

Uz to su bale krupne i lagane za slaganje, pa se zidovi dižu brzo, a materijal se najčešće kupuje od poljoprivrednika u susjedstvu.

Kuće od bala slame otporne su i na potres, jer zid od sabijene slame može podnijeti pomjeranje bez pucanja, a dovoljno je težak da odoli jakom vjetru.