Dado Delić, biciklista i planinar iz Bosne i Hercegovine, krajem aprila krenuo je na 13.500 km dug put biciklom od Tadžikistana do Japana, u okviru ličnog projekta "Biciklom kroz meridijane i paralele".
Dado, poznatiji na Facebooku kao The Rolling Drifter – Biciklom kroz meridijane i paralele, ranije je već putovao biciklom do Maroka (2014. godine) i Uzbekistana (2015. godine). Na svom aktuelnom putu, Dado prolazi kroz Tadžikistan, Kirgistan, Indiju, Nepal, Mjanmar, Tajland, Kambodžu, Laos, Vijetnam, Kinu i, na koncu, Japan, na taj način završavajući svoj navedeni projekat.
Dado će u narednim mjesecima pisati unikatne priče posvećene i inspirisane mirom, pomirenjem i važnosti suočavanja sa vlastitim predrasudama i strahovima. Navedene priče Dado piše za USAID-ov projekat PRO-Budućnost, koji u BiH provodi Catholic Relief Services sa partnerima, a N1 ih, među ostalim medijima, objavljuje široj javnosti.
U nastavku je Dadina priča iz grada Aličura, smještenog u tadžikistanskoj autonomnoj provinciji Gorno Badahšan.
Stijenje, pijesak, fijukanje shamala (vrsta sjeverozapadnog vjetra op.a.) kao izluđujuće dozivanje ljudi koje ne vidiš, ptice koje lete samo na dole i zamrznute rijeke. U takvim uslovima se smjestilo selo Aličur, na 3.800 metara nadmorske visine.
Visina, koja čini ovo mjesto jednim od najviših i za život najtežih mjesta na svijetu, je poslužila kao štit ovdašnjim etničkim Kirgizima prije stotinu godina. Bježeći od vihora rata i Oktobarske revolucije 1917. godine, iz dolina Alaja u Kirgistanu dospjeli su u ovu beživotnu pustinju, gdje ih nijedna vojska nije slijedila. Iz njima poznatog razloga, koji se zove sloboda, ostali su ovdje živjeti. Tako priča Muhammed Joldoshov o svojim precima.
Oko dvije stotine od blata sazdanih kuća se smjestilo u vjetrovitoj ravnici, okruženoj visokim, snijegom pokrivenim planinama. Oko dvije hiljade duša se rasporedilo u tih 200 domova, čineći velike porodice u kojima se živi isključivo tradicionalnim životom. Bez penzija, ili na bilo koji drugi način zagarantovanog prihoda jednom kada ih ruke izdaju, njihov jedini garant su njihova vlastita djeca. Snaga je u slozi i brojnosti. Baš kao onomad kad Branko Kockica na Yutelu objašnjava lomeći lako i bez napora jednu i kinjenim naporom ne uspijeva slomiti šest grančica.
Suhi planinski zrak i manjak kiseonika – zbog kojeg je i Marko Polo, putujući Pamirom, u neznanju mislio da Pamir ima posebnu energiju i moći, jer je plamen gorio “čudnovatno ljubičastom bojom” i “riži trebalo i do jedan sat da se skuha” – ne dozvoljavaju rast bilo čega. Jedini izvor hrane su ovce, koze i jakovi, čije produkte mijenjaju za one iz dolina. Riba je takođe jedan od izvora hrane, kojeg je, zbog porasta broja stanovnika i pretjeranog izlova, sve manje.
Kao energent se koristi sušeni izmet jaka i ovaca, te endemska vrsta žbunaste biljke koja se zove tereskent. Vozeći bicikl tim „marsovskim“ predjelom, u daljini bih viđao zakukuljene, tamne siluete, lica zaštićenog od vjetra, kako vade nešto iz zemlje u tom moru žutog pijeska. Tek nekoliko puta, kada sam prišao, vidio sam na djelu taj sizifovski posao, kao naporan i mučan san koji se svaki dan ponavlja: oko metar dugačkim željeznim štapovima vadili su tereskent iz suhe zemlje. Čak je i posmatrati bilo teško, pa donekle i bolno, dok kao izolovani turista uživam u ljepotama predjela.
Tereskent je biljka koja je zanimljiva iz jednog prostog razloga – zato što je jedina! Međutim, njena otpornost na odsustvo vlage i kiše popeli su je na pijedestal pamirske flore. Sa ekološkog aspekta ova biljka doslovno predstavlja razliku između života i smrti. Prkoseći vjetru i suncu, svojim bivstvovanjem pravi hlad u kojem je moguće da niska pamirska trava raste – a koju brste koze, ovce i jakovi, bez kojih čovjek ovdje ne može opstati. U zadnjih dvadeset godina, po raspadu SSSR-a i gubitku gasa kao energenta, ljudi su se vratili vađenju tereskenta kojeg, međutim, zbog pretjeranog korištenja, više nema u blizini sela. Svaki dan, prelazeći i po trideset kilometara, seljani su u potrazi za novim lokacijama sa tereskentom. Vodeći se kratkoročnom, nužnom politikom preživljavanja, dovodi se u pitanje ispaša stoke, a samim tim i njihovog opstanka. Ogrjev ili hrana, pitanje je sad?
Razmišljam o svim tim tehnološkim čudima, koja se kao izdisaji zadihanog Pamirca, svake sekunde štancaju zbog zabave miliona ljudi koji ne znaju šta će sa vremenom. Toliko vjetra i energije posvuda unaokolo – a ne koriste se sa ciljem poboljšanja onoga što većina nas uzima zdravo za gotovo – lagodnog života.
Na poklon od Muhammeda dobijam kalpak, tradicionalnu, četverostranu i šiljastu kirgijsku kapu. Objašnjava mi kako gospoda zavrnu krajeve prema gore, dok ih radnici drže spuštene, da ih štiti od sunca. Iako mi je on zavrnuo prema gore, odmotavam krajeve smijući mu se i zahvaljujući od srca. Oraspoloženi odvijajućom situacijom, odlučujemo odigrati partiju asika. U međuvremenu, njegova sestra, u glinenoj peći tandur, počinje da peče naan, dokazano ukusni tadžički hljeb. Okrugle hljebove rukom bi premazala jakovim mlijekom, nakon čega bi, kao magijom začarani, ostajali naopačke zalijepljeni u bubnjastoj glinenoj peći.
Kezeći se što će uskoro pokazati strancu gdje mu je mjesto, iz kožnog mijeha izvadio je davno oglobane i sjajeće zglobove ovaca. Vrijeme je za asik. Iscrtani krug u prašini je bojno polje, a zglobovi ovaca i jakova figure za igranje. Onim većim, od jaka, sa ruba kruga je uvrćućim i preciznim zamahom pogodio ovčije zglobove u sredini, od kojih su neki odletljeli van kruga. Od tog momenta to su njegove figure. Igra se odvija dok se sve protivničke figure ne izbace van kruga. Znalački mi objašnjava kako se igra najčešće igra zimi, da bi se lakše prebrodile hladne i duge zime, kada je selo okovano snijegom.
Posmatrajući ta vjetrom išibana lica, svakodnevnu borbu i jednostavnost kojom žive, pomislim kako u tom i jest život naš – baš kao crta pulsa na ekranu, ne ravan kao smrt, već padova i uspona pun.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
