Rudarstvo u porodici Rizvanović iz sela Vrselje, udaljenog 20-ak kilometara od Zenice, porodično je zanimanje. Tri sina nastavljaju tradiciju, koja, kako kažu, nije nešto što su željeli u životu.
Nihrad, Nusret i Mirzad godinama rade u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica (RMU), u kojoj se početkom septembra dogodila nesreća izazvana gorskim udarom, u kojoj je život izgubilo pet rudara.
Nihrad je bio jedan od 34 rudara koji su ostali zarobljeni u jami Raspotočje. U četi za spasavanje, koja se nadljudskim naporima borila da spasi preživjele rudare bio je i njegov brat Nusret. Sjede jedan do drugoga, a između njih otac Muhamed, rudar u penziji. U rudniku je radio gotovo tri decenije, a već 17 godina je u penziji. I Muhamedova dva brata su također bili rudari. Smiren i ponosan, gleda u sinove i priča kako bi volio da su imali drugi izbor, da se bave nekim drugim poslom.
Iz svake kuće barem jedan rudar
Svaki dan je jedan od Muhamedovih sinova “pod zemljom”. Kako kaže, sinove nije mogao usmjeriti u drugom pravcu, da ne budu rudari. Idu njegovim stopama, ali i stopama ostalih rođaka i komšija u selu Vrselje koje je i poznato kao rudarsko selo. U njemu nema porodice u kojoj nema barem jednog rudara.
Rudarskim platama braća Rizvanović izdržavaju svoje porodice.
Otac Muhamed kaže da nakon završene škole nisu imali druge opcije, nije moglo drugačije.
“Poslije rata to je bila sigurna, državna firma. Svaki roditelj se bori da dijete uči što bolje i nađe što bolji posao. Kako je tako je”, ispričao je otac Muhamed.
Prisjetio se i vremena kada je on bio rudar rekavši da je bila “fina plata u rudnicima za Titova sistema”.
“Pamtim sigurniji rad, iskusnije rukovodioce. Tada je bilo sigurnije i bolje nego sada. Više se mislilo o radniku”, kazao je Muhamed. Smatra da su danas “više zaštićene životinje nego rudari”.
Nerado se sjeća i nedavne nesreće u jami Raspotočje kada mu je bila neizvjesna sudbina sina Nihrada.
“Morao sam izdržati, ali se nisam nadao da će bilo ko živ izaći. Tačno sam znao gdje se nalaze. Tu sam ja radio dok nisam otišao u penziju. I tada je dole bila zabrana za rad. Nas su povukli iz tog dijela jame”, ispričao je Muhamed.
Taj dan je, kako kaže, od 4:30 do 13 sati ispušio 105 cigara.
“Velika je hrabrost biti rudar danas. Pogotovo kad tri sina pošaljem na posao, u rudnik. Ponosan sam na svoje sinove”, priča Muhamed.
Postane svejedno
Mirzad u rudniku radi već 12 godina, u jamu je prvi put sišao 2004. godine.
“Nemaš drugog izbora. Par dana je bilo neugodno, ali poslije se čovjek navikne i postane svejedno”, ispričao je Mirzad, koji radom u rudniku prehranjuje četveročlanu porodicu.
Nesreća u jamu Raspotočje, nastavio je, teško je pala i njemu kao i ostalim članovima njegove porodice.
“Brat je bio zarobljen u jami. Poginula su dva rođaka. Bilo je teško. Cijelo vrijeme sam bio ispred jame. Sada se rade sanacije. Nema proizvodnje”, kazao je Mirzad.
Ima i punoljetnog sina. Kaže da mu ne bi dozvolio da ide njegovim stopama.
“Ne bih mu dao da radi u rudniku. Jedino, ukoliko ne bude imao drugog izbora. Ne bih volio da se nastavi tradicija moje porodice, da su svi rudari. Mislim da nemamo drugog izbora”, ispričao je Mirzad.
Da može birati ne bi bio rudar ali pošto nije takva situacija ostaje mu da nastavi sa tradicijom svoje porodice.
“Postoji Stara jama, Stranjani, ljepše i sigurnije jame, dok je jama Raspotočje komplikovana i opasna. Međutim, kako se sada radi ne bi trebalo ni tamo biti problema”, poručio je Mirzad.
Bez lijepih uspomena
Nusret je u jami Raspotočje počeo raditi prije sedam godina. Kako kaže, nije, kao i brat, imao drugog izbora. Prisjećajući se djetinjstva i očevih rudarskih dana, Nusret kaže da ga ni za taj period ne veže ništa lijepo.
“Ne veže me ništa lijepo za ovo zanimanje. Ni Dan rudara se ne obilježava na najbolji način”, ispričao je Nusret.
Na dan nesreće u jami Raspotočje bio je član Čete za spašavanje.
“Bio sam tamo cijelu noć. Brat je bio zarobljen. Bilo je teško”, kazao je Nusret. O silasku u jamu i opasnostima ne razmišlja jer, pojašnjava, da razmišlja o tome, nikada ne bi ni ušao u jamu.