Turno skijanje, uživanje u ljepoti Bjelašnice i slobodi

[caption id="attachment_103297" align="alignnone" width="750"]

Prva kafica u Babinom Dolu prije pola devet, onda telefonske konsultacije: ”Šta misliš da se popnemo do vrha, pa onda kroz Dugo polje i Crveni klanac do Umoljana, a tamo će doći neko autom po nas?” pita Edin. Oho, divna prilika da se pregazi Dugo Polje jer se moje ture, baš kao i biciklističe, obično završavaju na mjestu polaska, kod auta. Hajde, idemo do vrha pa ćemo vidjeti, dan je ionako prelijep gdje god da krenemo nećemo pogriješiti - promišljam.

[caption id="attachment_103302" align="alignnone" width="750"]

http://www.youtube.com/embed/tRa5ZWo3Occ Uistinu, to je teško objasniti. Možda i ne treba pokušavati, već užitak zadržati za sebe. Zadovoljstvo koje čovjek osjeti kad savlada cilj ulažući vlastiti napor neizmjerno je. Još više osjećaj slobode koju pruža turno skijanje. Kako je dan bio bez daška vjetra, a već se bližilo podne kad smo stigli na vrh, u hodu mijenjamo plan i okrećemo ka Velikoj Vlahinji. Za one koji ne poznaju te toponime, riječ je o trasi onim dugačkim grebenom Bjelašnice, od Opservatorije pa skroz desno, odakle se oštro spušta ka Igmanu. Interesantno, one strašne litice gledane iz podnožja planine, Kotlovi s kojih uvijek vrebaju smrtnonosne lavine, ili oštro odrezane stijene sasvim drugačije izgledaju kad im se čovjek približi.

[caption id="attachment_103312" align="alignnone" width="750"]

Pogled s vrha Bjelašnice nimalo nije lošiji. Zainteresovanih sigurno da ima, jer i danas smo sreli mladi bračni par koji su izašli do Opservatorije na krpljama, sa bebom koju je majka hranila na flašicu. No, mi to ne znamo učiniti baš kao što nam ostaje nejasno zašto cijela ta padina, sve do Velikog Polja, nije iskorištena za proširenje skijališta.

Međutim, ta prič već zadire u politiku pa je brzo napuštamo, grabeći korak po korak ka cilju i diveć se paperjastim uzvišenjima sve do Krvavca, mjerkajući Visočicu i Treskavicu kao sljedeće turne destinacije. Kako smo se dovoljno nauživali povratak radimo istom trasom. Meni to ne pada teško jer se video kamerica pokvarila pa ionako ne bih mogao snimati spust. Na sreću, pronašao sam u ruksaku neki džepni fotoaparatić kojim činim nekoliko fotkica. Ovdje je priroda toliko lijepa da čak i sa tim jednostavnim uređajem fotosi izgledaju prekrasno.

Povratak radim s vrha stazom, upravo u trenutku kad skijaši penju zadnju žicu. Moja ekipa će južnom stranom Bjelašnice, ali mene čeka kćerka koja se već naskijala. Pravdam joj se da malo kasnimo jer smo sporije hodali, na što ona odgovara: ”Pa da, kad zajedno imate skoro tristo godina”. Tako je, odgovaram, prisjećajući se jedne izjave čovjeka koji je biciklom išao oko Australije kad je imao 60 godina: ”Kada ostarim, želim da pričm šta sam radio u životu, a ne šta sam želio da radim!”.