Iako je proljeće čak i kalendarski već zakucalo na vrata, pa su se prve visibabe pojavile na proplancima baš kao i prvi biciklisti u nišim krajevima, činjenica da je na vrhu Bjelašnice izmjereno tri metra snijega nije ostavljala dilemu: divnu sunčanu nedjelju treba iskoristiti za skijanje.

No, kako sam se alpskog skijanja već zasitio jer je ova sezona namirila sve one sušne dane iz prethodne, a iz iskustva znam da će sunce izmamiti brojne skijaše pa se očekuje gužva, dugi redovi i nervoza usljed čekanja na spore liftove. Još jedne dileme nije bilo: umjesto alpskog, idem na turno skijanje. I to ovaj put se neću penjati sam do vrha, pridružujem se veseloj ekipi veterana ski kluba ”Bjelašnica” koji su, možda baš na moj nagovor, odlučili da se okušaju i na turnim skijama.

Prva kafica u Babinom Dolu prije pola devet, onda telefonske konsultacije: ”Šta misliš da se popnemo do vrha, pa onda kroz Dugo polje i Crveni klanac do Umoljana, a tamo će doći neko autom po nas?” pita Edin. Oho, divna prilika da se pregazi Dugo Polje jer se moje ture, baš kao i biciklističe, obično završavaju na mjestu polaska, kod auta. Hajde, idemo do vrha pa ćemo vidjeti, dan je ionako prelijep gdje god da krenemo nećemo pogriješiti – promišljam.

Rečeno – učnjeno, ekipa se kompletira, priprema se oprema, već padaju prva zadirkivanja i šale, i u tom ležernom raspoloženju dan polako odmiče. Za uspon ka vrhu dijelom koristimo i vertikalni transport, a onda tehničkim putem. Kćerku ostavljam da uživa na stazi, a ja jedva čekam da se odmaknemo od silnih skijaša, razasutih poput mrava svuda unaokolo. Mnogi zastaju, pozdravljaju se s nama, neki samo nijemo posmatraju tehniku penjanja uzbrdo i kao da im čitam iz pogleda kako im nije baš najjasnije zašto se neko penje pješice – a radi ski lift čak do samog vrha.

 Uistinu, to je teško objasniti. Možda i ne treba pokušavati, već užitak zadržati za sebe. Zadovoljstvo koje čovjek osjeti kad savlada cilj ulažući vlastiti napor neizmjerno je. Još više osjećaj slobode koju pruža turno skijanje. Kako je dan bio bez daška vjetra, a već se bližilo podne kad smo stigli na vrh, u hodu mijenjamo plan i okrećemo ka Velikoj Vlahinji. Za one koji ne poznaju te toponime, riječ je o trasi onim dugačkim grebenom Bjelašnice, od Opservatorije pa skroz desno, odakle se oštro spušta ka Igmanu. Interesantno, one strašne litice gledane iz podnožja planine, Kotlovi s kojih uvijek vrebaju smrtnonosne lavine, ili oštro odrezane stijene sasvim drugačije izgledaju kad im se čovjek približi.

Greben je dovoljno širok da se ovdje napravi pravo šetalište, i prosto je nevjerovatno da to do sada nije uređeno kao atrakcija. Dobro, kad vjetar zapuše nije prijatno, ali tih nekoliko kilometara do Velike Vlahinje podsjetilo me na gotovo identiču trasu planine u Dolomitima, koje smo jednom pohodili biciklima. Gondola fino izvuče pješake i onda šetaju na suncu s predivnim pogledom na masiv Sella Ronda.

Pogled s vrha Bjelašnice nimalo nije lošiji. Zainteresovanih sigurno da ima, jer i danas smo sreli mladi bračni par koji su izašli do Opservatorije na krpljama, sa bebom koju je majka hranila na flašicu. No, mi to ne znamo učiniti baš kao što nam ostaje nejasno zašto cijela ta padina, sve do Velikog Polja, nije iskorištena za proširenje skijališta.

Međutim, ta prič već zadire u politiku pa je brzo napuštamo, grabeći korak po korak ka cilju i diveć se paperjastim uzvišenjima sve do Krvavca, mjerkajući Visočicu i Treskavicu kao sljedeće turne destinacije. Kako smo se dovoljno nauživali povratak radimo istom trasom. Meni to ne pada teško jer se video kamerica pokvarila pa ionako ne bih mogao snimati spust. Na sreću, pronašao sam u ruksaku neki džepni fotoaparatić kojim činim nekoliko fotkica. Ovdje je priroda toliko lijepa da čak i sa tim jednostavnim uređajem fotosi izgledaju prekrasno.

Povratak radim s vrha stazom, upravo u trenutku kad skijaši penju zadnju žicu. Moja ekipa će južnom stranom Bjelašnice, ali mene čeka kćerka koja se već naskijala. Pravdam joj se da malo kasnimo jer smo sporije hodali, na što ona odgovara: ”Pa da, kad zajedno imate skoro tristo godina”. Tako je, odgovaram, prisjećajući se jedne izjave čovjeka koji je biciklom išao oko Australije kad je imao 60 godina: ”Kada ostarim, želim da pričm šta sam radio u životu, a ne šta sam želio da radim!”.